22 kol VLASTA RUDAN (1948 – 2025)
Prošlog je vikenda Hrvatsko psihoanalitičko društvo izgubilo svoju članicu, psihoanalitičarku i trening analitičarku te jedinu dječju i adolescentnu psihoanalitičarku u Hrvatskoj, štoviše jednu od stožernih figura u najranijim fazama razvoja Društva.
Profesori Klain i Nikolić te dr. Josić su bili prvi inicijatori razvoja institucionalizacije psihoanalize u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Kada su IPA i EPF zajedno krenuli put istoka, nakon pada Berlinskog zida, razvijajući psihoanalizu kroz Istočnoeuropski psihoanalitički institut, oni kao prvi inicijatori, iz različitih osobnih ili političkih razloga nisu mogli postati prvi lider. Dobili smo poticaj, mi najmlađi, tek porođeni psihijatri ili još specijalizantski fetusi, da osnujemo inicijativnu grupu za razvoj psihoanalize u Hrvatskoj, kao udruženje građana. Tu je uskočila Vlasta kao jedina od srednje generacije psihijatara i psihoterapeuta koja je bila spremna dati sve od sebe za razvoj psihoanalize u Hrvatskoj. Postala je nekako prirodno, formalni lider nama mlađima i ostala je to tijekom idućeg desetljeća.
Uz mladenački entuzijazam i našu svesrdnu pomoć, u lijepoj suradnji s Vlastom, organizirali smo u 10 godina 12 škola psihoanalize te dječje i adolescentne psihoanalize u Hrvatskoj (Opatija, Dubrovnik, Rabac) gdje smo imali privilegiju susresti se, družiti i učiti od vrhunskih učitelja, eminentnih psihoanalitičara sa svih kontinenata. Puno je predivnih uspomena iz tog pionirskog vremena u kojem je Vlasta odigrala ogromnu ulogu. U današnje vrijeme, već pomalo i sami stareći i bivajući ponekad i preplavljeni uz sav klinički rad i s gomilom aktivnosti Društva, potisnuli smo i zaboravili sjećanja na naše početke i zaista je tužna činjenica da nas tek oproštaj s Vlastom može podsjetiti na njih, ali i učiniti ponosnima na sve što smo i pod njenim vodstvom, a i zajedno s njom napravili da današnje generacije edukanata u psihoanalizi imaju privilegiju i mogućnost dobiti sasvim dobru, a vjerujem, s godinama koje dolaze sve bolju i bolju, cjelokupnu edukaciju za psihoanalitičara u Zagrebu. Puno je minulog rada da bi se došlo do toga. Naši današnji edukanti ne znaju mnogo o našim počecima pa niti ni o Vlastinoj nezaobilaznoj ulozi u tome pa zato i koristim ovu priliku dok pišem ove retke. Ne želim pisati sveobuhvatni nekrolog Vlasti (njezine su aktivnosti i životno djelo puno širi od projekta razvoja psihoanalitičkog Društva, a ni ne znam puno o tome drugome), već joj ovom prilikom želim izraziti “u ime svih nas iz 90 i neke” od srca zahvalu na svemu što je uradila za Hrvatsko psihoanalitičko društvo, da se to nikada ne zaboravi.
Bila je predsjednica inicijativne grupe do 2004. kada je grupa postala službena IPA Studijska grupa i još četiri godine nakon toga. Prva nas je reprezentirala na sastancima EPF Council-a. Nakon 2008. više se orijentirala na razvoj drugoga Društva, onoga za psihoanalitičku psihoterapiju u kojem je bila isto tako lider i dugogodišnja predsjednica. Iako smo mi iz prve inicijativne grupe za psihoanalizu već bili postali IPA psihoanalitičari i trening analitičari i dalje smo ju podržavali te surađivali s njom i u razvoju ovog drugog, srodnog, važnog i bratskog Društva. Ne treba posebno spominjati ni naglašavati važnost skupova u HAZU koje su organizirali ona i Darko Marčinko te pritom publicirali knjige radova koje se, znam to, puno čitaju. Zahvaljujem im i osobno na svim pozivima i prilici da sudjelujem i pišem za te skupove i knjige.
Noseći popriličan teret naslijeđa impozantnog djela vlastite majke Duške Blažević, uz Stjepana Betlhajma i Eduarda Klaina stožerne figure razvoja psihodinamske misli i etabliranja psihoterapije u Hrvatskoj, vlastitim se čitavim životom i radom ugradila i kao stup i temelj naše “nemoguće profesije” – psihoanalize, kako je to jednom zapisao Freud. Bezbroj je uspomena na sve te dane kojoj smo našoj struci dali svoju ljubav, a ona nam je uzvratila i na osobnoj razini, ali iznad svega u dobrobit i mnogih naših analizanata i pacijenata u ovoj našoj maloj sredini.
Dopustite mi na kraju ovog teksta, kada se misli roje na sve što smo zajedno prošli kao i sjećanja na Vlastu i neke naše zajedničke trenutke, da završim sa jednom uspomenom koja mi se prva pojavila na vijest o Vlastinom odlasku.
To je bilo pred dvadeset i neku godinu. Tada smo išli na supervizije petkom u Trst kod doktora Fonde. Jednom se poklopilo da smo isti petak i Vlasta i ja bili na superviziji. Sreli smo se u Trstu i ona mi je ponudila da me Pavle i ona povezu nazad u Zagreb da se ne vraćam autobusom kao inače. U Trstu sam svaki put kupovao CD-e talijanske glazbe kao i DVD-ove filmova. Sjedeći u automobilu, pitala me: “Što si to kupio?”. Pokazao sam joj i odmah je zgrabila CD Riccarda Cocciante-a. Super, kazala je, to je glazba naše mladosti. Do Zagreba smo slušali Cocciantea i pjevušili: Era gia tutto previsto, Bella senz’anima, A mano a mano, Margherita…
Zbogom draga Vlasta, neka ti Cocciante svira i pjeva zauvijek…
Stanislav Matačić
No Comments