Ethos

Netflix preporuka

ethos-film-Bir-Baskadir.jpg

Bir Baskadir
( Turska 2020- )
Scenarist i redatelj: Berkun Oya

Turske telenovele odnosno „sapunice“ već su više od desetljeća pored onih domaće prozvodnje, najgledanije i najomiljenije na našim TV programim, te su time naslijedile primat od hispanoameričkih. Turska i meksička sapunica su kulturološki fenomeni u našoj poslijeratnoj medijskoj kulturi. Niti jedne ni druge nisu bile dio mojeg gledateljskog repertoara. Tursku TV produkciju sam nekako i poistovjećivao s telenovelama, a onda sam pogledao Ethos, vrhunsku dramsku seriju proizvedenu u Turskoj i snimljenu u Istanbulu i okolici i oduševio se. Ona zapravo nije telenovela a u samom sadržaju se referira i na njih, pored drugih fenomene života i kulture u današnjoj Turskoj.

Na samom početku vidimo mladu djevojku, kasnije ćemo saznati da se zove Meyrem (apsolutno divna glumica Oyku Karayel), odjevenu na tradicionalni način muslimanskih vjernica kako hoda kroz prirodu, preko polja i šuma a potom i kroz gradsku vrevu, preko nadvožnjaka ispod kojeg je gust automobilski promet te dolazi u luksuznu zgradu, vozi se liftom na tkoznakoji kat, ulazi u moderno dizajniran stan i potom se onesvjesti. U idućem kadru ju vidimo suočenu sa psihijatricom i psihodinamskom psihoterapeutkinjom Peri (Defne Karayal) gdje je na prvom intervjuu za liječenje, uslijed simptoma koji smo maločas vidjeli. Par suprotnosti: neškolovana tradicionalno odgojena djevojka i psihijatrica iz bogatog sekularnog društvenog sloja, personalizira radikalnu raslojenost suvremenog turskog društva; dva svijeta koji žive paralelno jedan uz drugi a ako i imaju dodirnih točaka onda su to svakako sukobi.

Nije li danas isto tako i drugdje?

Postupno nam se predstavlja niz likova iz oba tabora koji su svi nekako povezani jedni s drugima, njihovi se životi ipak neizbježno dodiruju i isprepliću. Pripovijedanje priče je izvanredno, ništa se izravno ne objašnjava već je sve uvijek u nekim naznakama, u implicitnom nauštrb eksplicitnog i zahtijeva pojačanu pozornost pri gledanju, asocijativni rad uma i odgonetanje, baš kao da nas gledatelje autor Berkun Oya stavlja u ulogu psihijatrice koja pokušava nadići vlastite granice formirane odgojem i obrazovanjem te razumjeti unutrašnji svijet Meyrem. Nije li i svaki psihoterapijski poduhvat pokušaj što boljeg razumijevanja onoga drugoga sličnog ali i toliko različitog od nas samih? Autor ne sudi niti zauzima stranu u tom „sukobu civilizacija“ već u maniri pravog umjetnika i humanista opaža i umjetnički uobličava istinu uključujući i onu psihološku, empatizirajući pritom sa svim svojim raznolikim karakterima. Voli ih sve u svim njihovim nesavršenostima.

Iz vizualnog aspekta serija je također fascinantna: od prirodne ljepote turskih glumica neokrnjene „industrijom ljepote“, emotivne ekpresivnosti sviju aktera izražene u fokusu na oči u krupnom kadru te poetičnih kadrova koji se koncentriraju na detalje i lijepi su i kada pokazuju bilo bogato i izdizajnirano ili siromašno i oronulo.
Ethos je snimljen ove godine i na Netflix je postavljen proteklog mjeseca. Prema prvim reakcijama na IMdB-u (ocjena gledatelja 8.8) ne sumnjam kako ćemo gledati i naredne sezone. U moru Netflixove ponude, a svi smo se ovih dana korona-frustracije još više okrenuli TV pričama pred spavanje, u sjenci razvikanijih serija kao npr. Kruna ili Damin gambit, ovo bi nam malo remek-djece moglo promaknuti ispod radara. Da tome ne bude tako, napisao sam ovu preporuku.

Ocjena 10/10

Prosinac 2020.

Dr. Stanislav Matačić

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2021. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo