Tko je Petar Pan ?

“Dreams do come true, if only we wish hard enough. You can have anything in life if you will sacrifice everything else for it.”

J.M. Barrie, Peter Panpetar_panSir James Mathew Barrie (1860-1937) , bio je slavan pisac viktorijanskog teatra, autor dvadesetak uspješnih kazališnih djela. Ozbiljne komade pisao je kako sam navodi “desnom rukom”, a “lijevom rukom” one magične, začudne, i njemu samom nerazumljive. Danas je zapamćen prvenstveno po liku, “napisanom lijevom rukom”, kojeg je provlačio kroz svoj opus gotovo dvadesetak godina u raznim pripovijestima za djecu i za one “koji nisu više djeca”, barem ne kronološki. Tko je zapravo ovaj začudni lik koji je planetarnu slavu dosegao u Disneyevom klasiku iz 1953.g. ?

Rodio se “iz Barrieve glave” 1902.g. u pripovijesti “Petar Pan u Parku Kensington” uvrštenoj u zbirku “Mala bijela ptica”. Predložak slavnog Disneyevog crtića je pripovijest “Petar i Wendy” napisana 1911.g. Lik Petra Pana je odmah zaživio i u dječjem kazalištu toga vremena noseći za budućnost jednu zanimljivu teatarsku konvenciju a to je da ga igra žena. Možemo pretpostaviti da je nekako logičnije da vječitog dječaka u latenciji igra neka mlada glumica. No ne zadovoljimo li se tim površnim odgovorom i upitamo se da li se tu krije neka nesvjesno prepoznata dublja psihološka istina dobijamo polaznu točku za naše promišljanje.

Pokušajmo sada odgovoriti tko je Petar Pan, što on sve reprezentira u dječjoj psihi i u nostalgiji odraslih za djetinjstvom. Uspijemo li, možda će nam biti i barem malo jasnija tajna njegove slave.

Barrie ga je prvotno predstavio kao izmišljotinu sredovječnog muškarca, usamljenog neženje i umirovljenog vojnika, koji priča priče sedmogodišnjem dječaku za kojeg bi volio da je njegov sin. Dakle, u početku je Petar kreacija muškog uma baš kao i u realitetu. Kasnije on postaje transgeneracijski fantazijski ideal ženske obiteljske linije gospođe Darling: Wendyne bake, majke, Wendy, njene kćeri Jane i unuke Marguerite.

U starogrčkom mitu Pan je polubožanstvo i smatra se da je bio toliko ružan pri rođenju da ga se majka uplašila i pobjegla. Opisan je kao lakomislen i lijen, seksualno napasan, zavodnik nimfi uključujući i nimfu Echo poznatu nam iz drugog mita kao nesretno zaljubljenu u lijepoga mladića koji je podario ime jednom drugom psihoanalitičkom konceptu.

Ružni je Pan, dakle, odjeven u ovnujsko krzno jurišao na nimfe stalno frustriran njihovim odbijanjem. U bijegu od njega one su se pretvarale u trske koje je on poslije rezao praveći od njih frule. Također se navodi (Graves, 1955) kako je poput Orfeja i on bio rastrgan (ili kastriran) i dovodi ga se u vezu sa Dionizom koji je također bio raskomadan, ali se onda ponovno rodio kao djevojčica. (Frazer 1906, Graves 1955).

Upamtimo ovo i napravimo sada zaokret u prilično nepopularnu psihoanalitičku metodu tumačenja umjetničkih djela – patografiju, naime potražimo korijene Petra Pana u životu samog autora. Čini se da je to ovdje ipak nemoguće izbjeći jer držimo da koncept psihičke traume u djetinjstvu može barem dijelom osvijetliti misteriju kreativnosti kroz snažnu motivaciju u svrhu reparacije traume koja pogoduje razvoju i realizaciji umjetničkog talenta. Naime, kada je mali James, inače rođen u siromašnoj brojnoj obitelji u malom škotskom gradiću Kirriemuiru kao jedno od najmlađe djece, imao 7 godina, njegov se 13-godišnji brat David, majčin ljubimac, utopio klizajući se na jezeru pored škole u kojoj je upravitelj bio njihov najstariji 24-godišnji brat. Izgubivši omiljenog sina, na pragu njegove adolescencije, majka Margaret je upala u takvu potištenost, što bi današnjim kliničkim rječnikom rekli u patološko žalovanje ili “veliku” depresiju, da je danima odbijala i hranu i vodu i svaku vrstu kontakta sa svima, okrenuvši doslovno lice prema zidu. Ostavši bez majke, mali je James preuzeo ulogu njenog spasioca, izmišljao za nju priče i pričao joj ih svakodnevno. Poticao je i nju da mu ona prepričava sjećanja iz svojega djetinjstva te tako u vlastitoj panici od gubitka spontano otkrio psihoterapiju, ali postavio temelje za svoj budući poziv i uspjeh koji mu je donio. Za majku je ostao jako vezan cijelog života napisavši čak i njenu biografiju. Imao je jedan neuspješan brak bez djece.

Prema tomu, kao prvo, polazeći od navedene traume u liku Petra Pana možemo prepoznati i mrtvog Davida Barriea, dječaka koji nije stigao odrasti i koji “živi” tamo negdje u Neverlandu.

Ako u liku umirovljenog vojnika vidimo piščev alter ego, usamljenog pedesetogodišnjaka kojem je umrla majka, brak se raspao, svoje djece nema i jedino može očarati drugu djecu pričajući im priče kao nekad majci, možemo poći još dalje. U tijelu pedesetogodišnjaka živi dakle još uvijek sedmogodišnji pripovjedač James.

Barrie je imao i svog fantazijskog blizanca, dvojnika kojeg je nazivao M’Connachie i evo što je o njemu sam rekao (1926): “To je ime koje sam dao svom nepokornom dijelu: onoj polovici koja piše. Mi smo komplement i suplement. Ja sam ozbiljna i praktična, razborita polovica, on je ona druga – mušičavi čudak; moja je želja biti skrbnik obitelji… dok on više voli letjeti jednim krilom uokolo…”.

Kao drugo, Petar Pan je dakle, i M’Connachie, piščev alter ego.

Idemo dalje. Kao drugo, u tom obratu uloga, kada izvlači majku iz depresije ili , analitičkim riječima kazano, kada kontejnira njene patološke aspekte, odnosno afekte te ih pretvara u slike i simbole da bi ih joj vratio prorađene i neutralizirane kroz riječi, igru i priču on zapravo preuzima majčinsku funkciju u odnosu na vlastitu majku. Kao što inače majka priča priče djetetu pred spavanje da bi ga umirila pred nadolazeću separaciju kroz noć, te time preko poznatih bajki ili improviziranih pripovijesti svejedno, olakšava njegove strahove te spriječava ružne snove i noćne more, tako je Barrie “bio majka” svojoj majci u njenoj traumi separacije ali i tu temu imanja i neimanja majke i sliku “majka priča priču” itekako utkao u Petra Pana. Wendy priča priče o Petru Panu Michaelu i Johnu, priče privuku i Petra Pana, on ju vodi u Neverland da bi bila majka izgubljenim dječacima i tamo im isto tako priča priču pred spavanje.

Da bi 7-godišnji James bio sposoban za ovu majčinsku funkciju, za pretpostaviti je da je imao dobro iskustvo sa vlastitom majkom prije njene traume. Da je u dovoljnoj mjeri introjicirao zdrave majčinske aspekte i time mogao postati pripovjedač i tješitelj. Možda je i ova primarna identifikacija za Jamesa bila i prejaka što se vidi i iz likova odraslih muškaraca – Kapetana Kuke i njegovih gusara koji su zapravo groteskni, kastrirani (Kukina šaka) i nemoćni. Nasuprot njima “svemoćni” Petar može letjeti, oni mu ne mogu ništa, tako da ta njegova nadmoć zapravo predstavlja sliku “svemoćne” majke ranog djetinjstva, koja je iz perspektive djeteta svugdje, sve zna , sve može i puno je moćnija od oca. I tata Darling je prikazan kao jedan slab i neurotičan otac koji baš i nema autoriteta u očima djece, a Kapetan Kuka je njegov bajkoviti dvojnik. Spomenimo ovdje drugu teatrasku konvenciju a to je da isti glumac igra obje uloge.

Kao treće, dakle, Petar Pan predstavlja i primarnu identifikaciju s majkom, kako kod pisca tako i kod svih dječaka i djevojčica. Majku onog najranijeg djetinjstva kada nema još diferenciranog spolnog identiteta. Zato, iako je na prvi pogled dječak, on je zapravo androgin.

Isto tako, znamo kako je on tajni prijatelj ženske linije obitelji te da u njegovo postojanje racionalni gospodin Darling ne vjeruje. Donald W. Winnicott nas je naučio kako unutar “raja primarnog djetinjstva” – spomenute dijade majke i djeteta nastaje tzv. prijelazni objekt koji se kod neke djece manifestira kroz konkretni predmet najčešće jednu posebnu, odabranu igračku klasično reprezentiranu kroz plišanog medu. Od njega se dijete neko vrijeme ne odvaja olakšavajući si time odvijanje psihičkog procesa odvajanja od majke. Kada ovakav predmet – prijelazni objekt ispuni svoju svrhu, biva odbačen među ostale igračke gubeći time svoj posebni status i magična umirujuća svojstva i postajući “samo” igračka poput sviju drugih. Tako je i za Wendy, Petar Pan postao, citirajući Barriea :”samo prašina na igračkama”.

Time, kao četvrto, Petar Pan dijeli i sudbinu prijelaznog objekta.

Ukoliko ovaj razvojni proces zapne te se prijelazni objekt kao materijalni predmet ne napusti on postaje fetiš koji se onda na slijedećoj, genitalnoj fazi razvoja u kojoj dolazi do razvoja seksualnosti, integrira u seksualnu igru kao njen neizbježni dio. S druge strane, ako se on transformira od konkretnog predmeta u imaginarni simbolički lik on postaje imaginarni tajni prijatelj s kojim jedino dijete, i to počesto baš djevojčica, može uspostaviti kontakt, s kojim se druži i razgovara dovodeći ponekad do ludila odrasle koji ga “nisu u stanju vidjeti”. Tako maštovito dijete uporno inzistira na stvarnom postojanju ovakvog prijatelja i to se ponajčešće zbiva upravo u doba latencije, između 6-te godine i pubertetskih proplamsaja. Često je taj “duh”- prijatelj djevojčici, dječak čime se pokazuje mogućnost da ona u njega projicira svoje “muške dijelove” koje mora napustiti u svrhu razvoja feminiteta. Ti su “muški dijelovi” uglavnom posljedica identifikacija sa ocem ili s braćom. Promotrimo li pomnije u Disneyevom crtiću fizionomije Petra i Wendy, uočit ćemo kako su neobično nalik izuzev u dužini i nijansi boje kose i boji očiju. Time nam postaje jasnija i podjela u kojoj Petra igra glumica. Efekt na publiku je zbunjenosti i dvoznačnosti u pogledu Petrovog spola.

Tako da je on, pored ostalog, i travestirani Wendyn zrcalni odraz. Slika njenog “muškog dijela”.

Boravak u Neverlandu je i zadnja noć Wendyna djetinjstva. Iznenadnom odlukom njenog oca isprovociranom od strane psa-dadilje Nane to je zadnja noć koju će prespavati u dječjoj sobi. Otac tako preuzima svoju razvojnu ulogu onoga koji odvaja dijete od majke. To je nešto što je na jednoj razini uradio i u njenom ranom djetinjstvu i što mora uraditi ponovno u pubertetu na čijem pragu Wendy upravo stoji.

Na početku crtića očito je kako Wendy baš i ne drži mnogo do oca, kako je vezana za majku da bi ga tek na kraju zagrlila i prihvatila nakon što on odreagira na oblak-gusarski brod nad nebom Londona kao na nešto poznato iz vlastitog djetinjstva ali potom zaboravljeno – potisnuto. Prihvaćajući oca – odraslog muškarca kao osobu koja joj može pokazati put u odrastanje, Wendy ne napušta samo majku već i svog heroja Petra Pana koji joj je nešto ranije na njeno pitanje što je ona njemu i on njoj odgovorio kako želi da ga smatra svojim sinom.
Tako je on i Wendyn fantazijski, idealni sin. Njezina kreacija.

Ako je ranije, u Edipskoj fazi, ne mogavši dobiti dijete od oca, mogla stvoriti sebi jedno idealnog Petra, sada više taj manevar ne funkcionira. Ulazeći u genitalni poredak adolescencije i spolnu zrelost ona napušta svoje fantazijsko dijete, oca prihvaća kao oca a ne potencijalnog partnera i okreće se traženju novog partnera koji će joj omogućiti da kroz genitalnu seksualnost dobije svoje pravo dijete koje neće više biti “fantazijsko dijete” od oca kao kod histerike niti kreacija imaginacije već novo ljudsko dijete začeto iz ljubavi. “Veza” sa Petrom Panom i sam Neverland su “slijepa ulica” razvoja. Ukoliko ta fantazija ostane značajno emocionalno investirana u odrasle se žene može manifestirati kao želja da se dobije dijete bez objektnog odnosa, ljubavne veze s muškarcem, samo za sebe – narcistički, pa i bez spolnog čina npr. umjetnom oplodnjom spermom iz banke donatora. I to još sa visokim IQ-om. Savršenim nepostojećim ocem.

Prijelaz od ovog nivoa fantazija latencije i rane adolescencije ka zrelijoj seksualnosti i objektnom odnosu može se u adolescenciji vidjeti i kroz “prijelazne” ljubavne veze sa vršnjacima nalik Petru Panu – nezrelim, djetinjastim, ljepuškastim, zavodljivim ali i površnim, narcističnim dječacima. Uostalom i Petar Pan voli Wendyne priče ponajviše zato jer su sve o njemu. Ako djevojka ne uspije izići iz ovakvog odnosa, povrijeđena ali i zrelija, vidimo ju često u dvadesetima u kako ulazi i izlazi iz veze u vezu sa istim takvim tipom muškarca – vječitog adolescenta koji odbija odrasti ma koliko godina imao.

I što je u podlozi razvoja takvog muškarca možemo naći odgovor kod Barrie-a. U već navedenoj prvoj priči o Petru Panu otkriva se kako je on odletio od svoje majke kada mu je bilo 7 dana jer, kaže Barrie, “u početku života i djeca znaju letjeti kao i ptice, ali onda oko druge godine to zaborave”. Točno veli Barrie – letenje je simbol svemoći – omnipotecije, narcističkog stanja ranog djetinjstva koje se gubi procesom separacije od majke koji se u optimalnim uvjetima uspješno završava u trećoj godini života. A prije prvog čina tjelesne separacije od majke – rođenja dijete doslovno lebdi u njoj u savršenom intrauterinom stanju.

I Petar se pokušao vratiti majci ali kada je prvi put doletio na prozor ona je spavala, baš kao i Barrieva majka u depresiji, a kada je drugi put došao ona je već imala drugo dijete i nije ga ni prepoznala. Tako se on zauvijek vratio u Neverland – svijet bez majki. Očito je ovdje riječ o preranom i bolnom iskustvu odvajanja. Ukoliko je majka depresivna, nezainteresirana za dijete i njegov pravi self, ona neće u početku njegova života dovoljno dobro zrcaliti njegov zdravi narcizam, neće mu se diviti i obožavati ga da bi ga potom blago i postupno frustrirala i uvodila u realitet dajući sve više prostora i u svom i njegovom životu i psihičkom svijetu – djetetovom Ocu. Ovakav dječak, prepušten sam sebi ostaje uhvaćen u zamku narcizma. On zrcali samog sebe kada to ne može majka ali iz toga začaranog kruga se ne može sam iskoprcati. Ne čuje zov nimfe Echo i utapa se u vlastitoj idealnoj slici.
Tako je, na koncu, Petar Pan zapravo Narcis koji se “utopio” u Neverlandu.

Stanislav Matačić, (2003)

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2020. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo