Sve što ste oduvijek željeli znati o psihoanalizi

Filippo La Porta 4. Rujan 2013

ilustracija-1U razgovoru sa Stefanom Bologninijem, prvim Talijanom koji je izabran za predsjednika IPA (Međunarodne psihoanalitičke asocijacije), pitao sam ga sve što sam oduvijek želio znati o psihoanalizi a nikada nisam pitao.

Ljudi govore, «Ja sam u analizi…» a zapravo su tek započeli psihoterapiju. U čemu je temeljna razlika ?

Razlika je identična razlici između zajedničkog života dvoje ljudi i viđanja jednom tjedno. U analizi osim drugačijeg settinga (kauč umjesto stolca) i učestalost seansi pridonosi dubini istraživanja i emocionalnog vezivanja analitičara i pacijenta. To je «psihički suživot».

Psihoanaliza je kulturalna činjenica, kombinacija psiholoških teorija o određenim aspektima mentalnog funkcioniranja, ali i prije svega i oblik terapije. Ima li smisla ući u analizu isključivo kao u intelektualnu avanturu i iskustvo učenja?

Pred trideset godina kada su se mnogi intelektualci podvrgavali analizi kako bi obogatili svoj unutrašnji svijet prije nego da bi se izliječili kroz promjenu, često su otkrivali kako intelektualizacija , barem dijelom, zapravo može biti obrana. Ovo se u današnje vrijeme više ne događa; analiza zahtijeva značajnu ekonomsku žrtvu što je u prošlosti bilo prihvatljvije, i danas se ljudi mnogo manje «samozavaravaju» te odmah idu u suštinu: to jest u patnju i potrebu.

Psihoanaliza služi razumijevanju problema pojedinca. Zašto se onda tako često pa i neprikladno koristi za razumijevanje društva?

Primjena psihoanalize na živote grupa i društava je započela 1921 g. kada je Freud napisao članak Grupna psihologija i analiza Ega. Model psihičkog života pojedinca ne može biti doslovno primijenjen na psihologiju društva u cjelini; premda se ipak ne mogu poreći analogije između određenih psihičkih i fantazmatskih struktura kod pojedinaca i velikih grupa. Kvaliteta opažanja ovisi prvenstveno o tome tko ih vrši.

U psihoanalizi je psiha iznad morala. Psihoanalitičar teži ne suditi. U Italiji, kao što je primijetio Flaiano, imamo jednog jedinog neprijatelja, «nogometnog suca, jer on donosi prosudbe», Da li nas to može učiniti manje odgovornima?

U kontekstu perverzija, zbrka između dobra i zla se strateški manipulira da bi dezorijentirala subjekta i učinila da izgubi unutarnji kontakt sa ovim temeljnim distinkcijama. Tehnika psihoanalize zaziva «suzdržavanje» da bi se potakle pacijentove slobodne asocojacije. Da bi se mogao otvoriti istraživanju vlastitog unutrašnjeg života, pacijent treba osjetiti da ga se sluša nepristrano. Međutim, kada njegova konfuzija ima izvorište u perverziji, analitičar mu mora razjasniti dinamiku svega toga. Psihoanaliza zahtijeva od pacijenta da preuzme svjesnu odgovornost: primjerice, pacijent nije «kriv» zbog svojih potisnutih ili svjesnih žudnji, ukoliko ne djeluje po njima; ali je «odgovoran» za njih, i kada sazrijeva spoznaje njihovo prisustvo i značenje. Pacijenti mogu željeti ubiti neprijatelje (ne možemo odlučivati o osjećajima i fantazijama), ali imaju odgovornost da to ne učine.

Psihoanaliza nam daje uzbudljivu poziciju «biti u centru pažnje». Analitičar pretvara naše postojanje u uvjerljivu priču. Nema li u tome rizika da to gratificira narcizam?

Da, u mnogim slučajevima, to je upravo ono što manje razvijeni dijelovi pacijentove ličnosti trebaju. U većini slučajeva nije riječ o tome da se razmazi narcisa, već da se dade osjećaj vrijednosti selfa ljudima (ili njihovim unutrašnjim dijelovima) koji nisu imali prijemljiv container tijekom razvojnih etapa. Pored ovih postoje i pravi Narcisi; što se tiče tehničkog pristupa analitičar će posve drugačije odgovoriti na njih s ciljem da im osvijesti i transformira njihovo ponašanje.

Ja nisam nikada ušao u analizu jer sam bio sumnjičav glede nejednakosti u odnosu sa analitičarom, koji «prirodno» teži iskorištavanju svoje moći nad pacijentom.

Odnos nije zasnovan na jednakosti, ne može i ne treba takav biti stoga jer analitičar ima temeljnu funkcionalnu odgovornost u radu s pacijentom. S druge strane, one ljudske, postoji potpuna jednakost među njima; oni su samo dvoje ljudi i trebaju se tako i odnositi jedno prema drugom.

Ono što se događa tijekom psihoanalitičkog procesa u odnosu, događalo se i normalno kroz stoljeća među ljudima «stvarano radosnom spontanošću iz odanosti i naklonosti» (Adorno) bez potrebe za strategijom seansi i njihovom liturgijom. Da li je prije Freuda čovječanstvo stvarno bilo toliko lošije?

Psihoanaliza, kada se primjereno provodi, je više usmjeren i osviješten put ka opskrbljivanju pojedinca onim što treba za razvoj. Postoje mnogi ljudi koji znaju kako se ophoditi s drugima s dubinom razumijevanja i empatijom; što su dragocjeni prirodni darovi. Psihoanalitička empatija je tehnički gledano nešto drugo; ona uključuje drugačiju tehničku kompleksnost, na primjer, usklađivanje sa različitim dijelovima u pacijentu koji su u neskladu jedan s drugim, kao što su mržnja i naklonost koja se istovremeno osjeća prema istoj osobi…

Ima li drugih načina osim psihoanalize kojima se može procesuirati patnja, npr. poput plesa (što mi je jednom rekao psihoanalitičar Elvio Fachinelli)?

Da, postoje i drugi načini, različiti od slučaja do slučaja, koji mogu umnogome pomoći osobi. Ipak, oni dovode do različitih i ograničenijih rezultata, ponekad ne više od površnih. Takove aktivnosti mogu biti korisne, ali su rijetko stvarno transformativne u strukturalnom smislu i bez trajnog efekta.

Za neke terapeute danas, nesvjesno je gotovo nestalo; ljudi ništa više ne potiskuju niti brišu (Super Ego nam više ništa ne zabranjuje, naprotiv ohrabruje popustljivost i ugađanje sebi jer to potiče konzumerizam). Time, problem nije više u tome kako «osloboditi sebe» već kako ojačati sve krhkiji Ego.

Da, to je istina. Ne doduše u smislu da nesvjesno više ne postoji, već u smislu da je manje potisnuto, dok je središnji Ego sve slabiji, razlomljeniji i zbrkaniji. Ljudi su u prošlosti imali potrebu rješavati se tiranskog Super Ega, dok danas imaju potrebu reintegrirati se, pronaći pouzdane «objekte» ( u smislu osoba i odnosa) i biti sposobni izgraditi odnose na zdravom razumu, čvrstoći i trajnosti. Moderni je čovjek često ohol, zbrkan i iskreno rečeno mnogo potrebitiji nego što se misli.

Prijevod na hrvatski jezik / Stanislav Matačić 25.9.2013.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2020. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo