PSIHOANALIZA I NJEZIN NARCISTIČKI DVOJNIK

Razmišljanja o slici psihoanalize u akademskim krugovima i medijima

Stanislav Matačić, psihoanalitičar IPA

Dok se neki akademci kite navodno psihoanalitičkim interpretacijama svega i svačega, pišu knjige i stječu popularnost pop-zvijezda, psihoanaliza kao terapijski pothvat ima sve manje kredibiliteta u medijskim reprezentacijama. Psihoanaliza nije isto što i njezina medijska slika. Teorije su zavodljive, ali kako je Freud upamtio riječi svog učitelja Charcota i zapisao ih: «Teorije su lijepa stvar, ali jedini problem s njima je to što se najčešće ne potvrđuju u stvarnosti».

Psihoanaliza nije teorija, ona je prije svaga praksa, a teorije nastale iz kliničke prakse su, koliko god zavodljive bile kada postanu teorije – mrtvo slovo na papiru i jedino ih klinička provjera može oživjeti. «Slikom na sliku» i sve smo dalje od realnosti. Psihoanaliza je utemeljena u realnosti kliničkog iskustva i stalno se mora ponovo otkrivati u njoj. Ogden piše da svaki psihoanalitičar mora nanovo otkrivati, čak i nanovo izmisliti psihoanalizu sa svakim svojim novim pacijentom. Od svakog prvog susreta ponovno je u poziciji Freuda početnika koji ju otkriva.

Kićenje napisanim je zapravo pervertiranje stvarnosti i zato ne trebamo vjerovati teoriji. Ona je nužno zlo. Moramo ju poznavati da bismo se, očišćeni od nje «bez pamćenja i želja» (Bion) susreli s novim izazovom, novim intersubjektivnim iskustvom i ponovno otkrili psihoanalizu. Ona je proces, a ne znanje.

Thomas Ogden, jedan od vodećih psihoanalitičara na pragu novog milenija, isto tako zapisuje (Ta umjetnost psihoanalize, 2005) : «Psihoanaliza je proživljeno emocionalno iskustvo i kao takvo se ne može prevesti, prepisati, zabilježiti, objasniti ili izreći riječima. Ona je ono što jest». Svaki pokušaj da se je racionalizira kroz sekundarni proces mišljenja, koliko god virtuozan bio, zapravo zahvati samo vrh ledenog brijega; uvijek neusporedivo puno više toga ostane nereprezentirano u simbolima. Freud je to znao, a shvati to i svaki edukant, koji je frustriran svim onim što mu izmiče dok zapisuje seanse s pacijentom za superviziju. Psihoanaliza je psihologija nesvjesnog, a nesvjesno uvijek izmiče. Kada ga dijelom osvijestimo, ono tada više nije nesvjesno. Nesvjesno je beskonačno te ni psihoanaliza nema svoj kraj. Kraj postoji samo u konačnosti procesa dijade analitičar-analizand. Nakon kraja tog procesa, analizand je bolje osposobljen da bude sam svoj analitičar do kraja vlastitog života.

Freudovo najveće otkriće nije bilo ni interpretacija snova, niti transfer, niti psihoseksualni razvoj, niti njegove genijalne interpretacije civilizacije i kulture. Najveće je otkriće bila psihoanaliza sama. Konstruiranje frojdovskog para, (Bollas 2002), u dinamici slobodnih asocijacija analizanda i slobodno lebdeće pozornosti analitičara kreira jedinstveni modus komunikacije dva ljudska bića i neponovljivi laboratorij za istraživanje psiholoških istina, uokviren pravilima terapijskog okvira (settinga).

Psihoanaliza nije isto što i Freudova teorija ( a još manje Lacanova), koliko god ona izražavala genij čovjeka-Freuda. Pogrešno ju je, kako se to događa na sveučilištima, bilo u smislu idealizacije i zapravo zlouporabe, doživljavati kao teoriju koja se može dovoditi u međuodnos s drugim filozofskim teorijama, ili ju pak pobijati i stvarati nove teorije suprostavljajući joj se. Teorije su nešto mrtvo, a psihoanaliza kao proces je nešto zauvijek živo, kao i samo nesvjesno.

Svatko, tko poput Lacana, narcistički napada setting nema se više pravo nazivati psihoanalitičarem. Iz prakse znamo da je napad na setting prva obrana od samospoznaje kod narcističkih pacijenata koji se, nota bene, nikada nisu uspjeli dovoljno separirati od majke, pa je napad na setting istovremeno i manifestacija nesvjesne mržnje prema primarnom objektu-majci-analitičaru (Freudu).
Lakanovska analiza, narcistički dvojnik psihoanalize, je popularan fenomen u kulturi postmoderne, zavodljiv akademskim krugovima, svima onima koji bi htjeli biti psihoanalitičari, prije svega kulture ali i pojedinca, a sami se nipošto ne bi podvrgli psihoanalitičkom procesu kao analizandi.

Psihoanaliza nije jezik, niti govor koji je samo jedan od medija kojim se proces promjene individue artikulira. Nesvjesno nije strukturirano kao jezik, jezik je samo jedan od medija njegove ekspresije. Jezik je strukturiran kao racionalna ekspresija nesvjesnog. To je temeljna greška i magnum crimen akademske racionalizacije psihoanalize.

Antibiologizam humanističkih znanosti je pogrešan i u tome se Lacan koji propagira povratak Freudu, zapravo najviše od njega i udaljava. Posve sam bio zapanjen slušajući jednom prilikom nekog «lakanovca» koji je ustvrdio: «kakve veze ima psihoanaliza s mozgom, mozgom se bavi neurologija, psihoanaliza se bavi jezikom». Dakle, «tu jezika ima al’ to s mozgom veze nema».

Neuroznanost danas potvrđuje Freudovu fascinantnu intuiciju (Damasio 1995) da je temelj kognicije u emociji, dok je u suvremenoj psihoanalizi na liniji «Freud – Ferenczi – Balint – Winnicott – britanska srednja struja – Kohut – intersubjektivisti» suština procesa u Empatiji, u onome što nije reprezentirano jezikom, u onome «što je između redaka». Time se najbolje izražava Nesvjesno.
Akademizam je mrtvilo, još jedan od brojnih « –izama» koji umrtvljuju život, prirodu. Freudova psihoanaliza je povratak prirodi kroz prihvaćanje i razumijevanje nagona. Kulturni nagoni ne postoje, kultura je antipod prirodi i jedino kroz razumijevanje dijalektičkog odnosa jednog i drugog možemo donekle pokušati spoznati čovjekovo iskustvo života samog. Tehnologija je još i veća perverzija, protuprirodni čovjekov projekt čije metastaze vidimo svakodnevno. Ona je projekt čovjekovog narcističkog ovladavanja i «silovanja» prirode. I kada se sakrivaju iza Freuda i kada ga «gaze» u suvremenim «teorijama» zapravo pobijaju temeljnu filozofijsku postavku o smislu života «gnothi seauthon» – počelo mudrosti Zapada. Ona bi se mogla izraziti i na način «počni od samoga sebe», toliko odioznim suvremenom grandioznom i patološkom narcizmu modernog čovjeka. A psihoanaliza nas vraća upravo tom počelu.

U mitologiji, Narcis će biti sretan jedino «ako ne spozna samog sebe», a mi živimo u kulturi koja upravo to promiče. Samo sreća, samo zabava, smrt samospoznaji i sumnji. A znamo kako je završio Narcis – u jezeru. Živimo u kulturi nedorođenih (Theweleit,1979 ), nesepariranih, omnipotentno/impotentnih Subjekata. U usporedbi s Freudom, današnji njegovi i kritičari i apologeti su zapravo mizerni. Eksperimentalni miševi kojima manipulira navodna «Znanost» – nova religija Zapada.

Prava znanost nikada nije bila samo brojenje i statistika, eksperiment koji se može dokazivati ili opovrgnuti (Popper, 1963) te time postati «znanost». Znanost je samo put ka mudrosti, a bez ljubavi i prihvaćanja prirodnih datosti nema mudrosti. A Freud je bio mudar i zato je velik. U psihoanalizi koja se razvijala poslije njega, poštujemo njegov genij i idemo dalje gdje on kao ljudsko biće s ograničenim trajanjem nije mogao stići, ali ga ne idealiziramo niti demoniziramo, a isto tako ne kreiramo vlastitu navodnu veličinu kritizirajući njega. Zahvalni smo mu kao što su djeca zahvalna «dovoljno – dobrom» (Winnicott) Ocu.

Ukazao nam je na narcizam kao fenomen i koncept kojim danas možemo iščitavati «psihopatologiju svakodnevnog života» i znamo prepoznati one koji se u svojim akademskim sinekurama razmeću znanjem i «puna su im usta Freuda». Oni nisu psihoanalitičari i Freud sam bi ih sam svrstao u «divlje psihoanalitičare». Imena neću spominjati, ali puni su ih mediji i akademski kurikuli medijski razglašenih svjetskih sveučilišta.

Ovo je vrijeme perverzije (izokretanja stvarnosti); postmodernizam i neoliberalni kapitalizam je izvrsno hranilište za te kulture. A psihoanaliza koja nastavlja izvornu Freudovu misao je marginalizirana. Možda je i dobro tako, jer je i dalje slobodna od ekonomskih i političkih pritisaka i manipulacija. Sloboda je bitna jer psihoanaliza u suštini jest oslobođenje misli od svih teorija, ideologija i prisila. Ona je bila i ostaje tihi glas razuma.

Otišao sam u svojim asocijacijama u širinu, a zapravo sam htio zapisati vrlo jednostavnu poruku: psihoanaliza nije ono što možete pomisliti da jest kroz njezinu medijsku reprezentaciju danas, a posebno to nije u humanističkim akademskim prezentacijama, utemeljenima na teoriji pobunjenika Lacana koji je stvorio temelj novim ideologijama poput «rodne teorije».
To nije psihoanaliza i nikada neće biti. To je njezin narcistički dvojnik.

Psihoanaliza isto tako nije «queer» teorija, kako sam nedavno pročitao da jest u članku jednog «akademskog psihoanalitičara» (Tim Dean, 2006). To je pervertiranje psihoanalize, njezina zlouporaba u novim ideologijama narcističke kulture (Lasch, 1979). Primarna biseksualnost psihe ne znači da se negira biološka razlika spolova već da se u najranijem djetinjstvu subjekt nije još «psihološki uselio u svoje seksualno tijelo». Oni koji ne funkcioniraju u dovoljnoj mjeri prema «načelu stvarnosti», pokušavaju iskonstruirati podršku psihoanalize svojoj ideologiji te promovirati predgenitalnu narcističku omnipotenciju kao zbilju. To je manipulacija psihoanalizom.

Ona je uvijek negdje između, te je most između biologije (prirode) i kulture. Ne navija za ovu drugu, i isto tako se slaže sa znanstvenikom Simonom Baronom Cohenom koji skromno upozorava «ne zaboravite na biologiju» (Hjernevask -Brainwash, ep.1.).

Psihoanaliza bez klinike i kao navodno teorijsko potkrepljivanje novih ideologija više nije psihoanaliza, to je nešto drugo i bilo bi pošteno da se drugačije i nazove. Jung je bio dovoljno pošten prema Freudu i onima koji su nastavili razvijati psihoanalizu, da svoju disciplinu nazove drugim imenom – analitička psihologija.

Lacan na žalost nije bio toliko korektan.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2020. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo