PREVIŠE I NEDOVOLJNO; Psihoanaliza u doba velikih promjena

Stanislav Matačić
«O psihoanalizi sasvim otvoreno», Školska knjiga , 09.05.2015.

Nisam posve zadovoljan vlastitim tekstom u knjizi koju danas promoviramo, pa sam odlučio napisati nešto novo što će se referirati i na taj tekst koji sam napisao u dahu, na «deadline», točno prije dvije godine i nisam ga ni za riječ mijenjao. Dobio sam različite kritike; od toga da je preopširan, da sam puno toga dotaknuo a nedovoljno razradio i argumentirao do toga da je pesimističan i nostalgičan za starim te da previše kritizira novo i sl. Bilo je naravno i pozitivnijih reakcija.

Naslov mojeg današnjeg izlaganja je kompilacija dviju naslovnih tema ovogodišnjih psihoanalitičkih Kongresa: Europski održan u ožujku u Stockholmu je imao temu Previše … Nedovoljno, a Svjetski koji će se održati u srpnju u Bostonu Psihoanaliza u svijetu koji se mijenja.

Mnogo sam razmišljao u ove dvije godine i o temama koje sam otvorio u tekstu u knjizi a posebice me na ovu daljnju proradu tih tema potaknulo plenarno predavanje švedskog psihoanalitičara Bjorna Salomonssona na Europskom kongresu i zato bih nastavio tamo gdje je on završio svoje izlaganje a to je slijedeće:

«I want it all and I want it now» – The Queen

Mercury Man

Farrokh Bulsara (1946-1991) je rođen u Zanzibaru gdje mu je otac bio na službi u britanskoj kolonijalnoj upravi. Obitelj je iz pokrajine Gudjerat u Indiji a pripada etničkoj skupini Parsi, koji su ustvari Perzijanci doseljeni u Indiju u 10-tom stoljeću u bijegu pred Islamom. Pripadaju religiji zoroasterijanaca koju je oko tisuću godina prije Krista na području Perzije osnovao prorok Zaratuštra. Procjenjuje se da ih danas u cijelom svijetu ima tek oko 150 000. Religija je monoteistička, Bog se naziva Ahura Mazda, a imala je veliki utjecaj i na razvoj židovske religije te kršćanstva sa kojima dijeli mnogo toga zajedničkog.

1964.g. zbog oslobodilačke revolucije u Zanzibaru obitelj se preselila u Englesku gdje je Farrokh na fakultetu u Londonu upoznao članove rock-grupe Smile koje je na svu sreću uspio uvjeriti da je upravo on njihov idealni frontman a sve ostalo su zlatne stranice povijesti popularne glazbe – nastao je najveći britanski pop-rock band nakon The Beatles. Promijenio je ima grupe u The Queen a vlastito u Freddie Mercury.

Merkur je rimsko ime grčkog boga Hermesa, glasnika koji komunicira između bogova i ljudi, a zaštitnik je putnika, lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca, izumitelj vatre, boksačkog sporta i glazbenog instrumenta lire, te psychopompos odnosno pratitelj mrtvih u Had. Iz njegovog se imena izvodi pridjev hermetičan i imenica hermeneutika.
Freddie Mercury je bio svestrano kreativna ličnost i ikona pop kulture kraja 20-tog stoljeća, jedan od najvećih pjevača pop i rock glazbe sa rasponom glasa od preko 4 oktave, veličanstven showman kojem je golema stadionska rock-publika doslovno «jela iz ruke», dok je privatno bio introvertirana i stidljiva osoba.
Freddie je bio biseksualac koji je najprije 6 godina živio sa ženom, Mary Austin kojoj je i posvetio prekrasnu pjesmu Love of my life sa albuma A night at Opera (1975) ali i oporučno ostavio gotovo svo svoje bogatstvo.

Slijedeći homoseksualni impuls početkom 80-tih je, kako je rekao jedan od sugovornika u dokumentarnom filmu Queen:Days of Our Lives (2011) , uronio u istraživanje njujorške gay-scene istom studioznošću kao i David Attenborough izradi slavnih BBC-evih dokumentaraca o životu na Zemlji.

I do everything with everybody, citiran je u dokumentarcu

1987.g. dijagnosticiran mu je AIDS od kojeg je i umro krajem 1991.g. Kazivanjem gotovo svih suvremenika i suradnika opisan je kao draga i topla, strastvena i impulzivna, ali i nesebična, velikodušna osoba. Kao sjajan umjetnik i dobar čovjek. Pjesmu I want it all objavljenu 1989.g. na albumu The Miracle nije napisao on već virtuozni gitarist banda Brian May inspiriran životnim motom svoje druge supruge : želim sve i sad.

Ipak, Freddijev je moćni glas ostao zauvijek zaštitni znak ove himnične generacijske pjesme.
Stihovi : Pustolov u pustoj ulici, samo uličar laganih nogu, mladi ratnik kojii vrišti i nema sumnji, u patnji i bijesu ne vidi izlaz, ne tražim mnogo, čuo sam ga kako kaže, moram si pronaći budućnost, sklanjaj mi se s puta, Ja hoću sve, ja hoću sve i hoću sad…
unatoč životnoj priči s tragičnim krajem, rekao bih da ne opisuju pravi Freddijev Self – senzibilnog zoroasterijanca Farrokha Bulsaru, tako točno i precizno kao njegovi vlastiti stihovi iz Boemske rapsodije (1975) :
Je li ovo stvarni život, je li samo fantazija, uhvaćen u odronu, nema bijega od stvarnosti, otvori oči, pogledaj u nebo i vidi, ja sam samo siroti dječak, ne trebam sažaljenje, jer meni je sve onako, kako došlo tako prošlo, malo gore malo dole, kako vjetar puše, zaista mi nije važno, nije mi važno…

Parmalat

Druga nas priča vraća u 1961. godinu a epilog ima u nešto bližoj prošlosti, u 2004. godini. Calisto Tanzi je bio mladi dvadesetogodišnji poduzetnik iz Parme koji je naslijedivši očevu pršutanu, u radoblju ekspanzivnog rasta talijanske ekonomije imao znantno ambicioznije poslovne planove. Prebacio se na područje mliječne industrije (!!!), prvi je uveo u Italiju i ovaj dio Europe skandinavski izum, kartonsku ambalažu tetrapak, te ubrzo stvorio financijskog diva Parmalat koji je na vrhuncu moći imao godišnji promet od 9 bilijuna dolara i 36 000 zaposlenih u preko 30 zemalja. Svojim je investicijama i donacijama promijenio svoj grad i kraj i bio model modernog ali istovremeno i tradiciji odanog talijanskog poduzetnika, dobrog katolika, dobročinitelja, filantropa, dobrog kuma svima u regiji te lika «većeg od života».

Krajem 2004.g. puknuo je skandal s Parmalatovim obveznicama bez pokrića od oko 400 milijuna dolara, došlo je do vrtoglavog pada dionica i kraha Parmalata na talijanskoj burzi. Financijski direktori su redom davali ostavke a predsjednik uprave Calisto Tanzi, čovjek koji je osnovao i stvorio firmu pobjegao je u Južnu Afriku da bi se ubrzo vratio i završio u zatvoru.

Pregled financijskog poslovanja otkrio je da je on sam u suradnji s nekolicinom visoko pozicioniranih managera pokrao i upropastio vlastitu firmu prebacivši na privatne račune više od 800 milijuna eura. Što se dogodilo u glavi toga čovjeka da razori vlastiti uspješni životni projekt ? Kako se može istovremeno biti toliko pohlepan i velikodušan, pita se Susan Long australska sociologinja koja primjenom psihodinamskih spoznaja pokušava razumjeti i dijagnosticirati psihopatologiju korporativnog svijeta o čemu piše u knjizi Perverzne organizacije i njihovi smrtni grijesi (2008). Perverzna pohlepa kao proizvod perveznog stanja uma, njen je odgovor.

«Smrtni grijesi» predgenitalnosti

Perverzno stanje uma Long definira na slijedeći način:
PSU nije samo otklon od normativne moralnosti. Ono pretpostavlja zadovoljenje pojedinca zajedničkom dobru.
PSU prihvaća stvarnost ali ju isto vrijeme i poriče (splitting)
PSU uvlači i druge kao sudionike u perverziji.
PSU cvjeta tamo gdje dominira instrumentalizacija vlasti u društvu. Ono ima slijepu pjegu za istinu.
Perverzija rađa perverziju. Korupcija proizvodi korupciju zbog podložnosti sudionika te njihovom poricanju (denial) i samozavaravanju.
Isto tako, Susan Long dovodi u vezu amoralnost perverznih korporacija sa sedam smrtnih grijeha kršćanske etike, koji su bili poroci i u antičkom svijetu, dok danas nisu više ni grijesi ni poroci već poželjne psihološke karakteristike na putu do uspjeha ili pak posljedica slave te moralnog pada koju ona može donijeti.
To su:
Požuda ili Pohota (carnal luxuria, porneia, Lust),
Proždrljivost ili Neumjerenost (bulimia, Gluttony),
Pohlepa (avaritia, Greed),
Lijenost (socordia, Sloth) bilo tjelesna ili duhovna,
Gnjev ili Bijes (ira, Wrath-Rage),
Zavist (invidia, Envy),
Oholost ili Ponos (superbia,hubris, Pride). Najveći grijeh!

Sve su to i karakteristike ranih, predgenitalnih faza psihoseksualnog razvoja ličnosti (Freud) a barijere postavljene edipskim tabuom i genitalnim poretkom, Imenom Oca (Lacan), od starih su vremena bile stožer moralnosti, umjerenosti i civiliziranosti.
Danas smo svjedoci njihova rasapa, u neumjerenosti u svemu i svačemu ali i nepokolebljivoj borbi za «ljudska prava» koja zaista postaju i kojekakva.

I want it all and I want it now.

Možemo reći da su prva tri navedena grijeha zapravo suštinski povezana kroz pohlepu i predstavljaju nemogućnost postizanja umjerenosti i zadovoljstva (satis – dovoljno, ispunjeno, adekvatno, tamam) koji se uvijek nalazi u kvalitativnom registru.
Proždrljivost ili neumjerenost u jelu i piću bila bi izraz pohlepe na oralnoj razini, pohlepa za materijalnim posjedovanjem: grabljenje, otimanje, sakupljanje, njena istoznačnica na analnoj razini a pohota ili požuda, promiskuitetnost, dolce vita, porno, gay style of life (homo- ali i heteroseksualni) pohlepa na genitalnoj razini, težnja ka seksualnoj moći i slobodi obojenoj bojama oralnog doživljaja svemoći.
Mahatma Gandhi je 1925.g. objavio sedam društvenih grijeha koje su i njegova svojevrsna oporuka, budući da ih je ostavio rukom zapisane svom unuku kratko prije nego li je ubijen. To su:
bogatstvo bez rada, užitak bez savjesti, znanje bez karaktera, trgovina bez moralnosti, znanost bez humanosti, obožavanje bez žrtvovanja i politika bez principa. Usredotočimo se ovdje samo na pohlepu, a ostavimo lijenost, bjesove, zavist i ponositost ovom prilikom posve po strani.

Pohlepa i Velikodušnost

Dojenče ima iluziju da je ono centar Univerzuma i da se sve u okolini događa jedino zbog njega i njegovih nagonskih potreba. Ono se subjektivno nalazi u stanju svemoći primarnog narcizma ali je objektivno posve nemoćno i njegovo preživljavanje ovisi o potpunosti o drugom, o majčinskom Objektu.

Dojenče koje je izloženo izgladnjivanju, nedostatku primarnog objekta, upada najprije u stanje posvemašnje panike, anihilacijskog straha ili kako je to Bion nazvao Nameless dread, (bezimeni užas) da bi, ukoliko se Objekt više nikad ne pojavi, umrlo prvo psihički u potpunoj apatiji i beznađu (anaklitička depresija, Spitz) a potom i fizički.

Pohlepu, grčevitu potrebu za trpanjem u sebe ili na svoj bankovni račun sve više i više, dok se subjekt ne rapukne kao Mr.Kreozot u skeču iz filma Monty Pythona Smisao života (1983) , može se pronaći u oralnim frustracijama u odnosu s nedovoljno empatičnim primarnim Objektom što je inicijalna trauma.

Salomonsson (2015) postavlja tezu da je Quantitative fallacy, odnosno prisilno grčevito pokušavanje ali i nemogućnost da se u životu kvantitativnim rastom postigne satis, zadovoljenje, ustvari izraz paničnog straha od ponovnog susreta sa bezimenim užasom, prazninom, ništavilom, smrti u kojoj više nema svijeta Objekata.

Zadovoljstvo (satis) se ne postiže kvantitativno niti punjenjem a ni pražnjenjem potrebe i nagona već kvalitativno u zadovoljavajućem objektnom odnosu s drugim ljudskim bićem/bićima (Good-enough mothering/parenting po Winnicottu) ali i u transformativnom objektnom odnosu sa psihoanalitičarom (Bollas). Naravno da se inicijalna rana trauma repetira i oboji novim bojama na svakoj novoj životnoj etapi koja nosi fazno specifične frustracije i razvojne konflikte (epigenetski životni ciklus po Eriku Eriksonu).

Možemo ovdje postaviti i pitanje urođene predispozicije i njene međuigre s objektnim odnosom u etiologiji poremećaja. Da li se neki od nas i rađaju gladniji i pohlepniji kao što se neki rađaju motorički aktivniji i agresivniji ili je sve posljedica nedovoljno dobrog prvobitnog objektnog odnosa? Nature vs. Nurture. Istraživanja attachmenta počevši od polovice 20.tog stoljeća (Ainsworth, strange situation) snažno govore u prilog etiologije u objektnom odnosu.
Možemo li onda reći da se ljudi neumjereno bogate zbog nesvjesnog paničnog straha od smrti kao posljedice frustrirajućeg ranog objektnog odnosa zapisanog u obliku implicitne memorije, s kojim se ne mogu nositi ni na koji drugi način?
U zapadnom društvu obilja, u toj bijedi blagostanja kako ju naziva Pascal Bruckner (2002), nastaju i neumjerena glad – bulimija i anorexia kao negacija oralne potrebe za Objektom, nastaje i neumjereno bogaćenje, da se poslužimo psihoseksualnim metaforama kao : gutanje i proždiranje, grabljenje i trpanje u «analne» otvore –podrume i pećine, te hiperseksualizacija medijskog prostora i politike.
Kao što je zahvalnost antipod zavisti, suprotnost pohlepi bi bila velikodušnost. Može li i jedno i drugo koegzistirati u istoj osobnosti? Čini se da može, a o tome kako i zašto poučio nas je Freud u članku o Rascjepu u Egu (1938) , a potom i Melanie Klein sa konceptom shizo-paranoidne pozicije (1946).

Danas je sve više rascjepljenih subjekata, narcističkih struktura osobnosti u civilizaciji našeg doba, koju sam u tekstu nazvao oksimoronskom; onoj koja trpi da suprotnosti idu «rame uz rame» bez da ikada dođu u konflikt koji je preduvjet razrješenja. Jesu li siroti dječak Farrokh i dragi kum Calisto pali kao žrtve jedne te iste iluzije: da možemo biti sve i u isto vrijeme: i svemoćni sebični Bogovi i čovjekoljubivi, empatični ljudi? Da možemo sve i sad.

Affluenza

Iskustvo je pokazalo da se ne može doći do zadovoljenja kvantitativnim pristupom. I can get no Satisfaction, but I’ve tried… pjevao je Mick Jagger još 1965 g. Isto tako kao i u Citius, altius, fortius iz sportskog creda. Nikad dosta. Ovom brže, više, snažnije moglo bi se kao četvrto još dodati i – luđe.

U Sjedinjenim državama je nakon istoimene televizijske serije 1997.g. kreiran termin affluenza kao kondenzat termina affluence (obilje, bogatstvo) i influenza (gripa, zaraza) da bi se dijagnosticiralo i stigmatiziralo zarazno bolesno stanje koje se javlja u prosperitetnim državama, a koje smo htjeli-ne-htjeli i sami uvezli. Australci Clive Hamilton i Richard Dennis su primijenili taj koncept na analizu rastuće australske ekonomije u knjizi iz 2005. s podnaslovom Društvo koje ne vodi nikuda,
Affluenzu definiraju kao:
A/ potrebu za nadmetanjem sa drugim bogatašima i osjećaj potrebe gomilanja bogatstva koji nikada ne dovodi do potpunog ispunjenja;
B/ epidemiju stresa, pretjeranog rada i zaduživanja da bi se ostvario san o uspjehu,
C/ neodrživu ovisnost o fantaziji o stalnom ekonomskom rastu, napretku i blagostanju.

Dijagnoza affluenze kao stanja društveno ali i nagonski uvjetovane kontinuirane žudnje za boljim i većim, nije zaživjela kao dijagnoza u DSM-u vjerojatno zato jer nije politički korektna; poželjne identifikacijske modele neoliberalnog novog svjetskog poretka prokazala bi kao ljude u problemu potrebite psihoterapije, ili nedajbože, psihoanalize. Valjda je zato i bilo važno izbrisati narcistički poremećaj osobnosti sa liste dijagnoza što ovaj put nije uspjelo ali zasigurno će se pokušati ponovno pri izradi slijedećeg DSM- a.
Svekolike se forme ponašanja ozbiljno uzimaju u obzir kao nove dijagnoze ali ne i affluenza, nova histerična epidemija 21. stoljeća. A svi smo mi danas više-manje pod njenim utjecajem. Ako i nismo ušli u suludu utakmicu bogaćenja onda barem u «ubijanju od rada» i prezaduživanju kako bi se moglo kvantitativno rasti ili čak da bi se tek održao standard života i potencija potrošača. Ideja affluenze kao poremećaja, odnosno konzumerizma kao ideologije kaže nam kako je više bolje i da tome trebamo težiti. Kvantitet je izjednačen sa kvalitetom kao smisao života.

U bogatim zemljama, ali nažalost i u onima ne tako bogatima kao što je i naša, po teoriji affluenze, bolest konzumerizma se očituje i u tome da
«ljudi troše novac koji zapravo ne posjeduju da bi kupili stvari koje istinski ne trebaju samo kako bi impresionirali ljude koje uopće ne vole».
Isto tako i da bi imali pseudoseksualne tjelesne odnose sa ljudima koje zapravo ne žele i ne vole a doživljavaju ih kao depersonalizirane objekte žudnje što je sve suštinski perverzno.
Bolest affluenze, koliko god ju ne htjela prepoznati psihijatrijska klasifikacija evidentna je i prisutna. Nazovimo ju i patološkim narcizmom dokle god nam to dopuste i dok još imamo slobode i prostora da ju liječimo, jer psihoanaliza danas suštinski jest “anti-narcistička” terapija koja nezreli predgenitalni narcizam nastoji transformirati u zreliji i društveno odgovorniji. Bez implicitne društvene podrške pa čak i prisile ni Freddie niti Calisto vjerojatno ne bi tako drastično prekoračili granice.

Previše je nedovoljno

Znamo da je previše uvijek nedovoljno ali i to da manje nije nužno više. Između tih polariteta trebamo naći satis, svatko svoju unutarnju ravnotežu i mjeru za život.

Kažu, psihoanaliza traži previše, a daje nedovoljno. Ne stvara od čovjeka Supermana. Previše je ulaganja vremena, emocija i novca ali ne garantira dovoljno po mjerilima današnjeg svijeta: sve i sad. Upamtimo, ima onih koji će nam se reklamirati, zavoditi nas na slobodnom tržištu psihoterapije (pitam se samo kada će i psihoterapiju nazvati Industrijom) i govoriti nam s potpunim uvjerenjem, bez sumnji i kompleksa da nas mogu izliječiti ili naučiti kako treba živjeti. U nekoliko seansi ili tek čitanjem knjige naputaka. Manje je više. Ne vjerujte.

A svaki put kada čujem kako se papagajski ponavlja ili vrišti: hoću svoja prava i to odmah, bez ikakve primisli o dužnostima, odgovornostima i obavezama prema drugome, zajednici i budućnosti, ili pak dok gledam na Dnevniku još jednog putnika za Remetinec, ne mogu a da, zahvaljujući mom psihoanalitičkom obrazovanju, ne zamislim dojenče koje urla i doziva Sisu i da ne čujem u pozadini Radio Ga Ga kako stalno vrti istu pjesmu: Ja želim sve i sada.

I na kraju, vratio bih se mom «pesimističnom» tekstu u knjizi. Mnogo je toga u njemu, znam, ostalo nedorečeno. Napisao sam previše a domislio nedovoljno. I sam sam upao u zamku «previše a nedovoljno».
A htio sam reći prvenstveno to da novo nije nužno bolje od staroga, odnosno da psihoanaliza uopće nije zastarjela iako se svijet ubrzano mijenja a i psihoanaliza se mora prilagođavati promjenama.

Psihoanalitički koncept psihoseksualnosti kao psihološkog razvoja ličnosti oslonjenog na sazrijevanje seksualnih nagona je nešto posve drugo od seksualnosti kao političkog pitanja ili kao temelja profitabilne Industrije
Koncepti histerije i perverzije, koje psihoanaliza još čuva i rabi, drevni su i važni elementi civilizacije i moralnosti i ne treba ih se tako olako odreći, a patološki narcizam je aktualan i zabrinjavajući masovni fenomen suvremenog društva globalizacije.
Psihoanaliza nas suočava s time da ipak ne možemo sve i sad.
Završio bih parafrazom.
Stara je kineska mudrost kazivala «nahrani čovjeka ribom i jednom si mu pomogao, nauči ga loviti ribu i pomogao si mu za cijeli život».
Čini mi se da bismo u našem dobu to mogli kazati ovako:
A/ uvjeri čovjeka da svakodnevno mora jesti ribu zato jer je ona zdrava te da je sam kriv ako se razboli
B/ prodaj mu lošu, staru, pokvarenu ili lažnu, umjetnu, sintetsku ribu i pritom dobro zaradi,
C/ nadasve se dobro osiguraj da čovjek ne samo neće znati uloviti ribu već i to da neće ništa znati o životu u podmorju.

The Show must go on – Queen

Prazni prostori – za što to živimo?
Napuštena mjesta – pretpostavljam da rezultat znamo.
Ponovno i ponovno
Zna li itko što tražimo?
Još jednog he Prazni prostori – za što to živimo?
Napuštena mjesta – pretpostavljam da rezultat znamo.
Ponovno i ponovno
Zna li itko što tražimo?
Još jednog heroja – još jedan bezumni zločin.
Iza zavjese, u pantomimi.
Zadrži isto stanje!
Zar to itko želi dalje trpjeti?
Predstava se mora nastaviti!
Predstava se mora nastaviti!
Iznutra, srce mi se slama
Šminka mi se može odljuštiti
Al’ osmjeh, još je uvijek tu!

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2020. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo