Ponovno otkriće marginaliziranog dobrog objekta tijekom psihoanalitičkog procesa

“Cilj psihoanalize je pravi self”

(Dragan Josić, osobna komunikacija, 2019)

Smatram da se dovoljno dobar radni odnos sa analitičarom može razviti jedino kod onih analizanata koju su već imali iskustvo dobrog objektnog odnosa u ranom djetinjstvu, a o tome ovisi i prognoza terapijskog ishoda psihoanalize.

Termin “objektni odnosi” podrazumijeva pounutarnjenje odnose sa nama važnim osobama, prvenstveno onima koje su se brinule o nama tijekom najranijeg djetinjstva (primarni objekti).

Nešto malo povijesti

            Razmišljajući o cilju psihoanalize pred kraj života Freud na svoj jedinstveni poetski način kratko sažima;

Naš cilj nije brisanje svih posebnosti nečijeg karaktera zbog shematske “normalnosti” niti zahtjev da osoba koja je bila potpuno analizirana ne osjeća strasti i ne razvija unutarnje konflikte. Posao analize je osiguranje najboljih mogućih psiholoških uvjeta za funkcije ega, samim time je zadatak analize izvršen.

Pretpostavljam da je Freud pod pojmom ego obuhvatio ono što danas nazivamo self reprezentacijom, odnosno selfom, sebstvom ili jastvom.

Lowald psihoanalizu doživljava kao intervenciju dizajniranu za pokretanje razvoja ega. Objektne odnose smatra glavnim konstitutivnim čimbenicima u formiranju psihičke strukture. Daljnje razmišljanje Lowalda je da tijekom psihoanalitičkog procesa postupno dolazi do  eksternalizacije unutarnjih odnosa i konflikata koji kroz analitički rad dovode do promjene arhaičnih aspekata psihičke organizacije kod analizanta.

Govacchini govori o introjketu analitičara u pacijentu i daje lijepi primjer;

Kad je moja pacijentica imala problem ili počela osjećati anksioznu napetost, onda bi počela fantazirati da priča samnom kao pacijent sa analitičarom.

            Loweald to naziva internalizacijom odnosa između pacijenta i analitičara.

Sandler naglašava da se ne mijenjaju objekti koji su sastavni dijelovi pacijentovog superega već se mijenja odnos ega prema postojećim introjektima superega. Kao posljedica sve veće autonomnosti pacijenti ne obraćaju puno pažnje ovim introjketima isto kao i što tijekom razvoja postajemo manje ovisni o roditeljima.

Spillius ističe da je umjesto razmišljanja kako popraviti unutarnje objekte prikladnije očekivati promjene u stavu prema objektima.

Steiner ističe da Kleinovo otkriće projektivne identifikacija korjenito mijenja ciljeve psihoanalize. Projektivna identifikacija čini nejasnom razliku između selfa i objekata a cilj psihoanalize je prorada procesa žalovanja kada se unutarnji objekt percipira na realističniji način a self obogaćuje. Posljedično su analizanti svjesniji odvojenosti selfa i objekata te jasnije prepoznaju što pripada selfu a što objektu. Nakon prorade u analitičkom procesu rezultat je napuštanje objekta uz povlačenje kvantuma selfa od objekta i povratak u ego/self. Time je ego/self ojačan a objekt se promatra realističnije. U rješavanje konflikata ego ulazi sa jačim snagama pa je posljedično smanjena potreba za izbjegavanjem realiteta.

Sandler sažima Steinerova razmišljanja;

Cilj psihoanalize je da pomogne pacijentu u procesu povratka projiciranih dijelova selfa i njihovu integraciju u ličnost.

Winnicott smatra da je kapacitet da se bude sam u prisustvu druge osobe jedan od najvažnijih znakova sazrijevanja u emocionalnom razvoju. Za razvoj toga kapaciteta je potrebno prisustvo dobrog objekta i dobrih objektnih odnosa u psihičkom životu  individue.

            Osobna teorija

Sandler navodi da psihoanalitičari rade sa implicitnim sintetiziranim pojmovima i privatnim teorijama koje ne moraju uvijek odgovarati službeno prihvaćenim teorijama.

            Kao i ranije navedeni analitičari smatram tijekom psihoanalitičkog procesa ključnu promjenu odnosa prema objektnim reprezentacijama u unutarnjem svijetu analizananta. Pod time često podrazumijevamo dominantne objektne reprezentacije a to su primarni objekti, odnosno reprezentacije roditelja ili drugih važnih osoba koje su se brinule o djetetu tijekom njegova psihičkog razvoja.

Primijetio sam tijekom dovoljno razvijenog psihoanalitičkog procesa potiho i nenametljivo postojanje i drugih objektnih reprezentacija naizgled manje važnih osoba iz ranog djetinjstva. To mogu biti objektne reprezentacije jednoga od roditelja ali nedominantnog, baka, djedova, braće i sestara od roditelja. Te osobe su djetetu bile emotivno važne u ranom djetinjstvu i kasnijem odrastanju. Ono što je važna osobina tih naizgled nevažnih i sporednih osoba je da su u najranijem djetinjstvu bile dobre prema tada djetetu a danas analizantu na način da su mu iskazivale iskrene osjećaje, voljele ga i bile tople prema njemu kada god su bile u kontaktu sa njime. Druga važna značajka je da su ih dominantni članovi obitelji često proglašavali nevažnim zbog njihove blagosti, neintruzivnosti i topline te nezainteresiranosti za “pravljenje važnim”, podčinjavanjem drugih, statusne simbole moći u vidu materijalnih dobara ili funkcija u hijerarhiji koje im osiguravaju nadmoć nad drugima. Dijete je tako posljedično introjiciralo odnose u obitelji gdje dominantni, intruzivni, strogi i kažnjavajući članovi imaju veću važnosti i utjecaj od ovih blagih koji su marginalizirani uz pomoć raznih epiteta; glupi, nesposobni, neambiciozni, nevažni, nezanimljivi, djetinjasti ili zaigrani. Smatram da su djeca u takvim obiteljima preživjela isključivo zbog dobrih iskustava sa marginaliziranim i obezvrijeđenim članovima obitelji koji su bili jedini u stanju voljeti dijete takvo kakvo je, adekvatno se igrati sa njime regredirajući na njegov nivo (regresija u službi ega) i dati mu prave emotivne topline. Nisu ga preoštro osuđivali, strogo kažnjavali i prijetili odbacivanjem za minorne pogreške ili na najmanje znake nepoštivanja njihova neupitna autoriteta za razliku od dominantnih i kažnjavajućih članova obitelji internaliziranih kao loši objekti. Objektne reprezentacije tih dobrih ali “nevažnih” osoba iz ranog djetinjstva u unutarnjem svijetu djeteta i kasnije odrasle osobe/analizanta su stavljene po strani i značajno je umanjen njihov pravi značaj. Time su zaštićene od moćnih, dominantnih, kontrolirajućih i pretjerano strogih, a u suštini loših objekata. Cijena njihova preživljavanja je da su “gurnuti u zapećak” unutarnjeg svijeta. Kako psihoanalitički proces napreduje tako se postupno te objektne reprezentacije otkrivaju i dobivaju na svojemu pravome značenju. Važno je napomenuti da analitički par u kasnijim fazama analitičkog procesa često zajedno otkrije kako analitičar ima neke osobine tih dobrih ali marginaliziranih objekata koji su sadašnjem analizantu a ranije djetetu omogućile preživljavanje u prevladavajućoj atmosferi emotivne hladnoće takvih obitelji. Završetak psihoanalitičkog procesa tako obilježava ne samo uspješna i stabilna internalizacija analitičara kao važnog, stabilnog, sigurnog i dobrog objekta već i promjena odnosa prema nevažnim dobrim objektima u smislu priznavanja njihove prave važnosti za preživljavanje u djetinjstvu i sadašnje važnosti kao dobrih objekata i izvora autentične podrške, snage, poštovanja i vrijednosti za self reprezentaciju analizanta.

Na osnovu kliničkog iskustva primjećujem da kada postoje zaboravljena dobra iskustva sa bliskim osobama iz prošlosti analizanta onda se tijekom psihoanalize dobar odnos sa analitičarem može nadovezati na ta prethodna dobra iskustva. To omogućava uspješan završetak psihoanalize u smislu internalizacije dobrog odnosa sa anlitičarom i postignuća emocionalnog zdravlja analizanta. To je rezultat jačanja kohezije selfa te promjene odnosa prema lošim i dobrim objektima. Jača odnos prema dobrima a značajno slabi prema lošima.

            U slučaju kada tijekom razvoja ličnosti nije bilo dobrih iskustava sa bliskim i važnim osobama za analizanta te kada je analitičar prva “dovoljno dobra” osoba u njegovom životu onda je psihoanaliza vrlo zahtjevna za oba sudionika toga procesa. Smatram da takvim analizantima psihoanaliza može omogućiti eventualno vrlo limitirana poboljšanja psihičkog funkcioniranja te često ne može završiti dovoljno dobrim terapijskim ishodom.

            To bi značilo da je za pozitivan terapijski ishod psihoanalize neophodno prethodno dobro iskustvo sa bliskim osobama u prošlosti analizanta koje je moglo biti potisnuto, zaboravljeno i marginalizirano ali je važno da je postojalo te je kasnije moglo biti ponovno otkriveno tijekom psihoanalize.

            Štef, teta Štefica  i djedova topla leđa

Tijekom završne faze analize Štef priča:

“Jučer sam se sjetio tete Štefice. Dugo je se nisam sjetio a ovdje, valjda gotovo jedva da ju i spominjem. Postoji jedna fotografije nje i mene koja mi je jako draga. Čudno da nikada nisam pričao o tome. Na toj fotografiji sam jako mali, u majci sam i kratkim hlačicama a na nogama mi one tipične dječje cipelice sa remenčićima. Sjedim na svojoj maloj drvenoj sjedalici a teta Štefica preko puta mene na rubu terase. Između nas je prostirka na kojoj malim čekićem razbijam orahe. Zvuči kao neka banalna slika, ništa posebno. Ali na toj fotografiji ja sam istinski sretan, zračim zadovoljstvom i srećom, onom dječjom nepatvorenom. Kada sam vidio tu fotografiju po prvi puta odmah sam se sjetio osjećaja sa fotografije. Teta Štefica me zadovoljno i sretno gleda kako razbijam orahe malim čekićem. Dolaze mi suze dok vam to pričam ali ne znam zašto. Nije od tuge. To je rijetka slika iz moga djetinjstva gdje sam istinski sretan. Teta Štefica je umrla nakon par godina. Ona je bila jedina osoba koja me voljela iz cijele moje obitelji. Nije me ničim gnjavila, puštala me da se igram i radim što želim. Bila je tu, nenametljiva ali prisutna i znam da me voljela. Bila je kao neko veliko dijete. Nije se nikada udavala niti radila. Ostala je u kući i radila sve što treba. Svi su je gledali sa visoka kao priglupu i zaostalu jer nije nikakve velike škole završila. A oni su bili jako pametni i obrazovani, prepuni sebe i svoje pameti. Ali me nisu voljeli a ona je i da nije bilo nje ja bi umro u toj obitelji …

Štef je još dugo plakao u toj seansi

U slijedećim seansama se sjetio još nečega u vezi tete Štefice;  

“Puno godina nakon njene smrti rekli su mi da je teta Štefica bila najbolji učenik u razredu ali nije bilo novaca da nastavi školovanje pa je ostala pomagati u kući.”

Par seansi kasnije sjetio se djeda kojega je potiho volio;

“Sjećam se njegovih leđa kad me vukao na sanjkama. Mali sam bio. Ne sjećam se da je nešto pričao samnom ali sam volio kada bi došao po mene i vodio me na sanjkanje što sam jako volio. I za njega sada znam da me volio. Umro je dok sam bio mali. Baka je još poživjela ali me ona nije voljela. Nije ni oca voljela, bila je hladna prema svima nama. Ali ću zato djedova topla leđa pamtiti cijeli život.”

Oleg Filipović

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2019. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo