O psihoanalitičkom procesu

Stanislav Matačić

Školska knjiga, Zagreb, 16.11. 2019.

Pitanje: Koliko je psihoanalitičara potrebno da se žarulja promijeni?

Odgovor: Dovoljan je samo jedan, ali žarulja se mora htjeti promijeniti.

Zadaća koju si zadajem danas jest što jednostavnijim riječima skicirati okvir za sva ostala izlaganja na ovom skupu pod zajedničkom temom psihoanalitičkog procesa. Uvijek je najteže je pisati jednostavno i nisam baš siguran koliko ću u tome uspjeti, ali nije mi primarni cilj izlagati za kolege koji su „kuhani i pečeni“ u psihoterapijskom radu, a koji u velikoj mjeri i sačinjavaju publiku psihoterapijskih skupova, već  za bilo kojeg namjernika koji se nekako našao danas u ovoj dvorani u susretu s nama psihoanalitičarima.

Za početak definirajmo pojmove.  

Psihoanaliza je, kao što znamo:

1.  procedura istraživanja nesvjesnih mentalnih procesa koji su  gotovo nedohvatni na bilo koji drugi način;

  2.  metoda liječenja neurotskih i  ne-neurotskih  poremećaja (temeljena na tom istraživanju);

   3.  sakupljanje psiholoških informacija (data) tom metodom koje se  postupno uklapaju u znanstvenu disciplinu psihoanalize.           (Definicija EPF, Torino 2014)

            Processus (lat.) jest:

1. Događaj, zbivanje.

2. Skup pojava koje djeluju ili su organizirane u nekom vremenu; pravilna izmjena uzastopnih stanja razvoja i radnih faza;

3. Tijek bolesti. (ili liječenja, op.S.M.)

4. Sudski postupak, parnica.                                    (Hrvatski leksikon.www)

          Dakle, izraz proces predstavlja: tijek, put i način na koji nešto postaje ili biva, on je neki događaj, postupak ili zbivanje – skup pojava koje su organizirane i djeluju u nekom vremenu.

          Psihoanalitički proces je uokviren psihoanalitičkim settingom (okvirom, postavom)  koji predstavlja nužni preduvjet da se bi se zbivanje psihoanalize odvilo.

          Setting uključuje i vanjski i unutrašnji aspekt. U vanjski spadaju: upotreba kauča, minimalna potrebna frekvencija seansi, jedinstvo mjesta i vremena  odvijanja, okvir plaćanja rada analitičara, a u unutrašnji: tzv. osnovno pravilo koje uključuje slobodno asociranje analizanta i slobodno lebdeću pažnju (sanjarenje, reverie) analitičara te terapijski savez (radnu alijansu) njih dvoje kao i poznavanje psihoanalitičkog postupka od strane analitičara. Setting time postaje prazno platno (ekran) na koji se projicira transferno-kontratransferni matriks intersubjektivnog zbivanja (analitički treći)  nastao u međuodnosu dvoje sudionika psihoanalitičkog procesa.

          Zadaća je analizanta prepustiti se procesu što znači dobrovoljno i uz postupno i stalno prevladavanje otpora prepustiti se kako unutrašnjim tako i intersubjektivnim zbivanjima koja se odvijaju u procesu, dok je suštinska zadaća analitičara potpomaganje odvijanja psihoanalitičkog procesa vlastitim znanjem, vještinom i iskustvom: šutnjama i suzdržavanjem od kontratransfernih reakcija, interpretacijama nesvjesnog ali i drugim analitičkim intervencijama koje potiču ekspresiju Nesvjesnog te nadasve empatičkim pristupom i sadržavanjem (containment) analizantovih nesvjesnih procesa i afekata do trenutka u kojem mogu biti mentalizirani (procesirani) tj. shvaćeni te izgovoreni.

          Cilj psihoanalitičkog procesa jest promjena subjek(a)ta psihoanalize. U staroj psihoanalitičkoj paradigmi (psihoanaliza kao psihologija jedne psihe)  analizant je bio „objekt“ izložen analizi od strane stručnjaka dok je u novoj intersubjektivnoj (psihoanaliza kao psihologija dviju psiha u odnosu)  on Subjekt analize isto tako kao i analitičar. Procesi su uzajamni ali ne i simetrični. Pošto je proces promjena u analizantu dominantni cilj analize on je nesrazmjerno više u fokusu, međutim proces sazrijevanja analitičara je također potaknut odnosom između njega i analizanta.

          Psihoanaliza, kada se jednom pokrene, nema svoj kraj. Ona traje do svršetka analizantovog života. Ono što ima svoj kraj jest setting između analitičara i analizanta, odnosno proces zbivanja unutar njihove interakcije u vanjskom realitetu. Nakon nekog vremena, kada dođe kraj zajedničkim seansama, analizant nastavlja vlastitu analizu sam, pounutrio je analitičara u vlastitu psihu tj. odnos s njim kao novim unutrarnjim (transformativnim) objektom a isto tako i psihoanalitičku metodu pa je u dovoljnoj mjeri osposobljen biti nadalje „sam svoj analitičar“. Naravno nije to, kao uostalom niti išta drugo apsolutno, te se osobito u teškim životnim trenutcima kod analizanta može ponovno javiti potreba za ponekom seansom kod istog analitičara ili pak kod nekog drugog ili čak i nova (obično mnogo kraća) psihoanaliza.

          Na kraju procesa psihoanalize Subjekt se promijenio (proširio, produbio) može postati na neki način više On/Ona, učvrstiti i stabilizirati vlastiti identitet, ostvariti u većoj mjeri vlastite urođene potencijale koje su traume u razvoju te odnosi sa nedovoljno dobrim pa i lošim objektima, oštetili i zapriječili u razvoju. Metaforički kazano psihoanaliza je zajedničko „pisanje romana“ vlastitog života analizanta u kojem on kao glavni lik u romanu, donosi sirovi materijal vlastitog života i iskustva, fragmentiran i nerazumljiv, kako bi se uobličio u koherentnu životnu priču na temelju koje se može potpunije i ispunjenije živjeti.

Psihoanaliza je dugotrajan postupak,  zahtjevan i emocionalno, vremenski i financijski ali je jedinstven među svim drugim psihoterapijama baš po tome da su njegovi efekti dugotrajni i poboljšavaju se protokom vremena nakon kraja terapije. Niz „tvrdoznanstvenih“ studija, poglavito unazad dvadesetak godina nesumnjivo su ukazale na to da se tzv. effect size, mjera učinkovitosti psihoterapije, u slučaju psihoanalize kao i dugotrajnih psihoanalitičkih psihoterapija čak i povećava s protokom vremena nakon završetka terapije, čega uopće nema kod drugih psihoterapijskih metoda, gdje je učinak uglavnom kratkotrajan (A Case for Psychoanalysis, (www.hpsg,hr).

          Psihoanalitički se proces može odvijati i kroz drugačije analitičke settinge od klasične psihoanalize (seanse 3-5 x tjedno) ali je to otežano prije svega zbog manje frekvencije seansi čime se razblažuje i razvodnjava odnos analizant/analitičar koji je motor procesa. Isto tako, proces se kudikamo bolje, ne samo odvija nego i promatra u klasičnom analitičkom settingu. U psihoanalitičkoj psihoterapiji dobrim dijelom tijekom terapije  ostaje nesvjestan.

          Kao psihoanalitičari imamo tu privilegiju biti kontinuirano dio različitih psihoanalitičkih procesa sa različitim analizantima što nas i kao ljude i kao stručnjake obogaćuje. Neke slijepe pjege vlastitog psihološkog funkcioniranja koje nismo uspjeli u potpunosti osvjestiti u osobnoj analizi, jer nema apsolutne i savršene analize, imamo za to priliku to bivajući sudionikom novih procesa. Ono što nas rad u psihoanalizi uči jest to da se čovjek kontinuirano, tijekom čitavog života može (a i trebao bi) mijenjati i razvijati ( u mlađoj dobi je taj potencijal bržih promjena dakako veći) kao  i to da , ukoliko se postupno uklanjaju zapreke koje su uglavnom posljedica realnih i ranih trauma te pounutrenih loših objekata počev od roditeljskih figura,  osobni razvoj može stalno napredovati.

          Edukacija za psihoanalitičara započinje u svojstvu analizanta, osobnom psihoanalizom s trening analitičarom što je prvotno iskustvo psihoanalitičkog procesa u životu. Pritom se uopće ne razlikujemo od tzv.„običnih pacijenata“ i čim prije to shvatimo tim bolje za odvijanje procesa. To znači da su otpori, poglavito iz izvora djetinjeg i nezrelog narcizma dovoljno olabavili. Dakle, po prvi put proces osjetimo na vlastitoj koži. Tada smo kao u vodi: tonemo u nju, izranjamo, ostajemo bez daha, proplivavamo… Proces puno više osjećamo nego li ga razumijemo. Drugi put smo u procesu kao analitičari u treningu – kandidati u superviziji. Zajedno sa supervizorom pratimo odvijanje procesa s pacijentom kojeg smo i sami dio. Napola smo na čvrstom tlu napola u vodi, skačemo u nju, plivamo uz savjete s kopna pa se izvlačimo na čvrsto i suho. Ponekad smo svjesni procesa i toga gdje smo u njemu a ponekad i nismo ali i ne trebamo uvijek biti. Bollas kaže kako se analitičar „mora moći izgubiti u Nesvjesnom zajedno s pacijentom“, izdržavati to „ne imanje čvrstog tla pod nogama“, trebamo plivati s pacijentom pa i tonuti te ponovno izlaziti na suho i sigurno, kako bi uopće mogli razumjeti pacijenta i raditi psihoanalizu.

Tko previše zna taj najmanje razumije.

Psihoanalitički proces najbolje vidimo „iz zraka“, kao supervizori. Možemo „s visine“, sa stijene nad plažom ili poletjevši zrakom poput galeba ili drona, promatrati zbivanja „na moru i u moru“, to kako supervizant i pacijent plivaju zajedno, i kako to roditeljska figura vodi dijete dok ne propliva. U mogućnosti smo gledati i diviti se ljepoti i učinkovitosti psihoanalitičkog procesa.

Freud je predlagao probne psihoanalize u trajanju od nekoliko mjeseci da se vidi da li se proces uopće pokreće. Danas je češći ulazak u psihoanalitički proces preko psihoanalitičke psihoterapije (1-2 puta tjedno) u kojoj se osjeti da se treba, želi pa i može više. Proces koji je započeo u manje zahtjevnom settingu psihoterapije u jednom se trenutku pretvara u proces psihoanalize.

Freud je u razdoblju između 1913. I 1917. napisao nekolicinu članaka o tehnici psihoanalize u kojima je prvi put progovoreno i o psihoanaltičkom procesu. Tri su klasična stadija psihoanalitičkog procesa, a uostalom i svaki drugi proces bismo mogli podijeliti na tri faze: početnu, srednju i završnu. Upotrebio je metaforu šahovske igre za psihoanalitički proces i naglasio kako su, slično i u jednom i drugom, otvaranje i završnica više-manje definirani, imaju jasnija pravila i karakteristike dok je središnjica potpuno otvorena; najslobodnija, najrazličitija, najkreativnija i naravno najduža faza igre. Nakon Freuda, sveobuhvatne udžbenike psihoanalitičke tehnike u kojima se razrađuje i proces napisali su Herman Nunberg, Edward Glover, Ralph Greenson te Horacio Etchegoyen, a knjižicu posvećenu isključivo procesu samom i Donald Meltzer.

Za Glovera prva faza procesa započinje od prve seanse na kauču i traje obično 2-3 mjeseca, analizant i analitičar se prilagođavaju jedno drugom i pokušavaju se razumjeti. Druga faza počinje teći kada analizant shvati i prihvati „pravila igre“: slobodne asocijacije, interpretacije, permisivno i nedirektivno ozračje u psihoanalizi. Njezino je trajanje različito od slučaja do slučaja i traje prema Gloveru dokle god originalna „bolest“ odnosno njena replika tzv. transferna neuroza ne nestane ili se značajno ne modificira. Treća faza psihoanalize započinje kada se ideja o kraju po prvi put pojavi u umu i narativu analizanta, kada kraj postane zaista zamisliv. Do tada je prešutno prisutan osjećaj „imamo svo vrijeme svijeta na raspolaganju“. Ona traje obično još najmanje godinu dana nakon toga. Karakterizira ju istovremenost tuge zbog svršetka kao i veselje zbog već evidentnih promjena  analizanta i činjenice da je završni stadij dosegnut i kraj zamisliv ali i uz nesigurnost glede budućnosti pomiješanom s pozitivnim projekcijama, novim planovima i nadama.

Bez obzira na cjelokupno trajanje psihoanalize koje je različito (6-15 godina) struktura procesa je uvijek ista – on je prirodan. U prirodi se baš sve odvija u procesima, kao što je i život sam proces. Procesi mogu biti potpuni, zaustavljeni ili prekinuti. Kompletnim se psihoanalitičkim procesom smatra onaj u kojem su se odvile sve tri faze u punom potrebnom trajanju i sa svim karakteristikama.

Poglavito u  središnjoj fazi, proces  može zastajati i ponovno se pokretati ili pak potpuno se zaustaviti u obliku dugotrajnog zastoja koji onda može dovesti ili do prekida ili do “beskonačne analize“ u kojoj se više ništa ne događa. Čovjek se, iako ima urođen kapacitet za promjene, uvijek plaši promjena i odupire im se svjesno ili nesvjesno jer na koncu konca sve promjene završavaju u kraju života. Otpor promjenama pa i onima nabolje jest težnja za „zaustavljanjem vremena“, nekakvog vječitog „sada“. Ukoliko se u dovoljnoj mjeri, još za vrijeme trajanja psihoanalize tj. u njezinoj završnoj fazi, ne proradi žalovanje zbog kraja procesa, nakon njega može nastupiti faza tzv. „postanalitičke depresije“,  umjesto normalnog žalovanja.

Klajnijanac Donald Meltzer psihoanalitički proces dijeli na pet faza, razdijelivši središnju i završnu fazu u po dvije subfaze. Prvu fazu procesa naziva Sakupljanjem transfera gdje se matrice odnosa sa različitim formativnim likovima iz analizantove prošlosti sakupljaju i usmjeravaju na lik analitičara tj. on u „ovdje i sada“ analitičke seanse može biti nesvjesno doživljen od strane analizanta poput bilo kojeg lika iz njegove prošlosti, ponajčešće ipak roditelja. „Slobodno lebdeći transferi se kristaliziraju i poput igle na kompasu usmjeravaju u transfernu neurozu“ (Gittelson    ), odnosno osobna se prošlost u živom obliku (ne više jedino u mnestičkim tragovima) pokrenula u sadašnjosti. Meltzer drži da ta početna faza traje 2-3 mjeseca (kako je to navedeno u klasičnoj paradigmi procesa) jedino kod analizanata koji funkcioniraju pretežito na neurotskoj razini, dakle nemaju većih distorzija u procjeni stvarnosti, dok se kod regresivnijih struktura osobnosti (graničnih) ona proteže tijekom čitave prve godine analize pa i duže. U tom periodu kod takovih pacijenata često dolazi do „drmanja“ settinga, težih napada na njega uz mogućnost i prekida analize.

Središnju fazu Meltzer dijeli u dva dijela. Prvi dio naziva Sređivanje geografske zbrke a drugi Sređivanje zonalne zbrke.  Zbrku u prvoj fazi čini još uvijek nejasna i nestabilna granica između Selfa i Objekta još više potaknuta regresijom u analizi (upotreba kauča tomu značajno pomaže), kao što je to originalno u odnosu između majke i djeteta unutar prve dvije godine života djeteta ili među zaljubljenima u početku ljubavnog odnosa, ili bismo možda mogli i reći „procesa ljubavi“. Više se ne zna gdje to završava Ja a gdje počinje Drugi. Dominiraju snažni mehanizmi projekcije, primitivne idealizacije i identifikacije, projektivne identifikacije manifestirajući probleme ugrađene u temeljima identiteta. Još uvijek nema kod analizanta svjesne separacijske tjeskobe; ona se izražava jedino kroz nesvjesno odreagiranje (acting-out) u formi već spomenutih „napada na setting“. Meltzer pretpostavlja da se psihoanalitički proces pokreće tek prvom separacijom  na kraju prvog tjedna analize. Kada se pojavi separacijska tjeskoba u procesu odnosno kada analizant postane svjestan da mu aktivno počinju nedostajati seanse analize,  odnosno odnos sa analitičarom, otvara se treća faza (druga subfaza središnjice) tj. sređivanje zonalne zbrke. To se najranije u procesu otvara obično tek nakon druge velike ljetne pauze.

Pod zonalnom zbrkom Meltzer smatra istovremenu i isprepletenu pojavu u narativu pacijenta tijekom jedne seanse, „materijala“ sa svih razina klasičnih psihoseksualnih faza razvoja: oralne, analne, falusne, genitalne, dok pod sređivanjem zbrke smatra interpretiranje i osvještavanje  dominantnog materijala iz određene razvojne faze u sadržaju seanse (traume. konflikti, fantazije)  čime se postupno, tijekom godina rada, zbrka raščišćava i ide se ka završnoj fazi. To je centralna i najduža faza u psihoanalitičkom procesu u kojoj, prema Meltzeru, introjekcija nadvladava projekciju te se ide u smjeru depresivne pozicije i kod djece u analizi traje obično 2-3 a kod odraslih 3-4 godine.

Završna faza analize, također ima dvije subfaze po Meltzeru i nije ih lako razlučiti jednu od druge. Prvu naziva Na pragu depresivne pozicijea drugu Proces odvikavanja (weaning engl.,  u smislu i odbijanja dojenčeta  od dojke).Za prvu je dominantno to da introjektivni procesi nadvladavaju projektivne i analitičar više nije „platno za projekcije transfera“ već stvarni i dragocjeni Objekt koji se može izgubiti, a druga u punoj mjeri predstavlja žalovanje zbog kraja psihoanalize.

Ono što je potrebno naglasiti jest to da se sve faze cjelokupnog procesa mogu vidjeti  kako u svakoj pojedinačnoj seansi i u svakom pojedinom tjednu tijekom čitave analize tako i u tijeku čitave godine analize, razdijeljene od drugih velikom ljetnom pauzom.  Makroproces se ogledava i u mikroprocesu i obrnuto. Od susreta preko zajedničkog bivanja, rada i odnosa do rastanka. Život i ljudski odnosi u malom, odigrani u laboratoriju psihoanalize. Vrijedi napomenuti i to da se u tzv. egzistencijalističkim psihoterapijama susret smatra per se lječidbenim faktorom. U psihoanalizi bismo rekli da je susret preduvjet ali da susret nije dovoljan.

Potreban je i proces.

Znamo da su procesi terapije u vrijeme početka psihoanalize, kada se još nije u tolikoj mjeri poznavalo zakonitosti niti imalo dovoljno iskustva, trajali neuporedivo kraće nego li danas, češće mjereni mjesecima nego li godinama. Freudova najduža analiza do tada a provođena između 1910. i 1914., bila je ona sa Sergejom Pankejevim, poznatim kao Wolfsmann, u našem pomalo nezgrapnom prijevodu  poznatim kao „čovjek-vuk“, i trajala je 4 godine. U današnje vrijeme su procesi sa analizantima koji funkcioniraju pretežito na neurotskoj razini s dominacijom unutarnjeg koflikta prosječnog trajanja oko 6-7 godina dok se oni kod analizanata s „dubljim ranama“, koji funkcioniraju pretežito na razinama graničnih poremećaja  osobnosti, s izraženijim deficitom nego li konfliktom, protežu i do 10-15 godina. Ne vuku li nas ove brojke u analogiju da, kada se jednom u analizi ponovno pokrene djetinjstvo u odraslog čovjeka, analitičar treba ostati u analitičkom međuodnosu s tim „unutarnjim djetetom“ analizanta barem toliko vremena  „da ga dovede do polaska u školu“ odnosno da ono, u većoj mjeri ranjeno dijete bi trebalo „ispratiti do adolescencije“.

Isto tako, kao što svaki roditelj znade, razvoj svakog pojedinog djeteta odvija se različitim tempom i brzinom, premda postoje točke koje su markeri i znaci da ono napreduje, te da djecu iste dobi ili od istih roditelja ne bi trebalo po pitanju razvoja uspoređivati. Razvoj teče diskontinuirano tj. u relativno kratkom periodu dijete pokaže značajan napredak da bi ga onda „neko vrijeme utvrđivalo“ u fazi nekakvog platoa, prividnog zastoja u razvoju. Tako je i u odvijanju psihoanalitičkog procesa. Naizmjenično se odvijaju faze napretka, novih uvida i promjena  sa fazama „stajanja u mjestu“ i prorade stečenog. Tko dobro pozna zakonitosti psihodinamskog razvoja pojedinca te značajne markere, miljokaze, „krajputaše“ može ih  prepoznati tijekom trajanja zajedničkog putovanja, na cesti gdje se povremeno, treba moći izgubiti zajedno s analizantom ali i moći vratiti na glavnu cestu koja vodi ka cilju.

Koji je to cilj ili bolje reći ciljevi?

Primarno bi smo mogli kazati kako je glavni cilj dovršiti čitav proces lege artis  u onoj mjeri i s onim postignućima koja su moguća za taj par analitičar/analizant u tom periodu njihovih života.

Stariji analitičar s više iskustva u različitim procesima sa raznim pacijentima je sasvim sigurno sposoban za postići više u nekom novom procesu nego li je to bio kao mlađi i neiskusniji.  Životna dob analizanta također može imati ulogu u procesu, u njegovom tempu i ishodima, ali iznad svega je to kako su analitičar i analizant međusobno „kliknuli“ otpočetka, koliko si kao ljudi pašu. Pritom naravno mislim u prvom redu na strukture osobnosti oboje, a ne na neke manje bitne stvari kao što su dob, društveni sloj, religijski background, stupanj obrazovanosti ili pak svjetonazor.

Znamo da postoje različite škole i teorije psihoanalize koje će svaka na  „vlastitom jeziku i terminima“ drugačije definirati kraj i cilj(eve) psihoanalize. Slijedeće definicije će biti lakše razumljive onima dobro potkovanima u teoriji i praksi prihoanalize ali pokušat ću ih izreći što jednostavnije.

Primjerice, francuska škola koja se i danas oslanja na Freudovu nagonsku teoriju bi mogla reći da je „cilj doći do centralnog fantazma primarne scene“ odnosno razrješiti triangulaciju i Edipski konflikt, u prijevodu osloboditi se kroz odnos sa psihoanalitičarom „zarobljenosti u trokutu“ sa pounutrenim likovima roditelja.

Američka škola ego-psihologije, koja se također oslanjala na nagonsku teoriju bi ga definirala preraspodjelom u strukturi osobnosti kroz „jačanje Ega nauštrb Ida i Superega“ ili drugim riječima, prevladavanjem zrelijih mehanizama obrane Ega u borbi sa tjeskobom nad onim primitivnijim i nezrelijim: rascjepima, poricanjem stvarnosti, projekcijom itd.

Teorija objektnih odnosa, poglavito klajnijanska bi ciljem i ishodom psihoanalitičkog procesa označila prevladavanje depresivne pozicije, u kojoj je moguć doživljaj drugoga kao cjelokupnog Objekta, osjećaj krivnje i žalovanja zbog vlastite agresije prema Objektu te reparacija učinjena štete, nad shizo-paranoidnom pozicijom gdje dominiraju mehanizmi rascjepa i projekcije te nemogućnost doživljavanja drugog kao cjelovitog Objekta, osobe za sebe, već više kao spremnika (kontejnera) za vlastite nagonske porive i potrebe te nesvjesne fantazije.

Psihologija Selfa Heinza Kohuta bi govorila o sazrijevanju narciz(a)ma, koji je u svojoj osnovi odnos Subjekta prema samom sebi i time neizbježan; od djetinjeg, svemoćnog, grandioznog, patološkog pa i malignog za Subjekta i okolinu ka zrelijem, empatičnijem, primjerenijem odraslim osobama. Kod Kohuta je empatija u centru analitičkog rada i transformativno iskustvo odnosa sa empatičnim analitičarom transformira subjekta u kojem dominira lažni Self u onoga koji svoj život može graditi na temeljima pravog Selfa, vlastite autentičnosti.

Suvremeni intersubjektivisti i poklonici „teorije analitičkog polja“  bi rekli  kako je cilj uspostaviti intersubjektivno analitičko polje, winnicottijanski prijelazni prostor, Ogdenovo analitičko treće, unutar kojeg se su-kreira „transferna neuroza“ analizanta ali zbog neizbježne subjektivnosti analitičara i nerealnosti ideala neutralnosti ona neće biti tek replika originalne „bolesti“ već i nova obostrana kreacija obaju subjekata u kojoj će se asimetrično ali postojano oba sudionika mijenjati, sazrijevati i rasti. Ishod je prvenstveno promijenjeni Subjekt analizanta, proširen i produbljen,  „zdraviji“ i sposobniji za samostalni život odvojeno od analitičara.

Psihoanaliza je proces koji se temelji na ljubavi, pisao je Freud, a cilj je „pretvoriti neurotičnu patnju u sasvim običnu nesreću“. Nepodnošljivu lakoću postojanja po Kunderi u „podnošljivu lakoću“.

Ili pak težinu?

Finski psihoanalitičar Eero Rechardt je izrekao najkraću i za mene najbolju definiciju što je to psihoanaliza: „sloboda misli“. Psihoanalitički proces bi time bio proces oslobađanja misli. Od osobnih i obiteljskih trauma i mitova, utjecaja loših objekata, terora afekata, magijskog mišljenja i svemoći, predrasuda i netolerancije. Ona teži postizanju što većeg stupnja unutrašnje slobode koja sa sobom donosi i veću odgovornost, ne i „slobodu“ postmodernog tipa u kojoj „sve može proći“ ili „treba činiti jedino ono što želiš“  koja je zapravo ropstvo fantazijama, nagonima i glupostima Zeitgeist-a.

Najljepšu definiciju toga što zapravo znači biti analiziran, proći kroz psihoanalitički proces, čuo sam iz druge ruke za vrijeme edukacije u Italiji i pripisana je psihoanalitičaru Albertu Spadoniju: „non prendere se stesso troppo sul serio“, prestati uzimati odnosno doživljavati samog sebe preozbiljno.

Držim da su u njoj kondenzirani svi prije navedeni ciljevi izraženi u vokabularu različitih psihoanalitičkih škola. Treba uvijek početi od samog sebe pa onda nećemo niti okolinu, institucije, stranke ili partije, lažne autoritete, ideologije, teorije pa i one „znanstvene“, medije a bogme niti psihoanalizu samu niti išta drugo, više doživljavati preozbiljno.

            Započeo sam tekst vicom pa ću ga na isti način izaključiti.

                        Pitanje: A koliko treba feministica da se promijeni žarulja?

                        Odgovor: To uopće nije smiješno.

Literatura:

Freud S.: Papers on technique (1913-1917), u Collected papers vol.2, The Hogarth Press, London 1969.

R.Horatio Etchegoyen: The fundamentals of Psychoanalytic technique, Karnac, London, 1991.

Meltzer D.: The Psychoanalytical Process (1967), Clunie Press, Pertshire Scotland,1990.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2019. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo