Filmski Forum

Psihoterapija svakodnevnog života;

Vis-a-Vis kao «mali veliki film»

Bilješke za pretpremijeru u Vrapču, 4.3.2014.
Stanislav Matačić, psihoanalitičar IPA

visa-visU proljeće 1966. godine dok se oporavljao od bolesti i hospitalizacije Bergman je napisao u kratkom roku scenarij , organizirao snimanje filma sa dvije glumice u svojoj kući na otoku Faro u kojoj je i umro 60-tak godina kasnije, i film je snimljen u rekordno kratkom roku i već je do kraja godine imao premijeru. Liv Ullman je glumica koja je netom otpuštena iz bolnice nakon psihotične epizode, a Bibi Anderson je medicinska sestra koja joj pomaže u oporavku. Riječ je naravno o nezaboravnoj Personi (1966) , modernističkom remek-djelu i jednom od Bergmanu samom najdražih njegovih filmova u kojem je prema vlastitim riječima otišao «najdalje».

Nije mi namjera ovdje uspoređivati ove filmove, iako usporedba može samo goditi autorima ali nekoliko mi se misli nameće.

Persona (maska koju skidamo u trenucima krize, socijalni lažni self) počinje u psihijatrijskoj bolnici i nastavlja se u kući na otoku, Vis-a-vis završava u ovoj bolnici koja je večeras pretvorena premijerno kino, sa zadnjim kadrom prekrasnog drvoreda ispred bolnice koji postaje dovršena slika pokojnog oca lika redatelja a i zadnja slika filma. koja najavljuje da će se ponovno snimati ono što smo već vidjeli. Ovo je bio film samo o pripremama za snimanje filma, a film koji se trebao snimiti neće nikada biti snimljen već se priča ciklički zatvara.
I Persona i Vis-a-vis su dueti, zapravo su samo dva lika u filmu.

Kao što je Persona film sa dva ženska lika gdje dolazi do gubitka granica između likova, pretapanja identiteta, tako u Vis-a-vis ,gdje su za razliku od Persone glavni likovi muškarci, dolazi do svojevrsne psihodrame, igre identitetima. Glumac se priprema za ulogu lika koji je temeljen na redateljevom životnom iskustvu, dakle on je redateljev alter-ego tipa Fellini/Mastroianni. Lik Redatelja u filmu u igra glumac koji je alter-ego stvarnog redatelja filma koji smo vidjeli (Nevio Marasović) , da bi u najavljenom budućem filmu Glumac ( Janko Popović Volarić) igrao samog sebe, a lik Redatelja će igrati drugi Glumac ( Krišimir Mikić) koji je u ovom filmu očinska mentorska figura Redatelju (Rakan Rushaidat).

Pišući ove bilješke umjesto redatelj napisao sam roditelj čime je lapsus iz nesvjesnog najavio slijedeća razmišljanja.

Vis-a-vis, doslovno bez igre riječima koja uključuje otok Vis, znači kontakt licem u lice, oči u oči, što je i najčešća psihoterapijska situacija koju zaobilazi ona psihoanalitička gdje je analizand leži na kauču a analitičar sjedi iza, čime se izbjegava vis-a-vis situacija i međusobni pogledi i oboje se mogu prepustiti sanjarenju u vlastitim asocijacijama i otvoriti širi pogled u nesvjesno.

Kontakt očima je prva komunikacija između dva ljudska bića, dojenče je za to sposobno u trećem mjesecu života. Lice i oči Drugoga (Majke) su prvo zrcalo u kojem se ogledamo. Netko je napisao da «ukoliko se dvoje odraslih osoba dovoljno dugo gleda oči u oči oni će se ili pobiti ili poševiti». Ili se približiti kroz verbalnu komunikaciju i ispričati jedno drugom svoju najveću traumu kao u ovom filmu. Toliko nas vis-a-vis pogled u drugoga može povući u regresiju do temeljnih nagona.

Dva lika na filmu u izolaciji od vanjskog svijeta mogu se pobiti, seksati, zaljubiti, ispričati jedno drugom svoju najdublju traumu ili pak sve to, kao u Bertoluccijevom Posljednjem tangu u Parizu (1972). I Vis-a-Vis je mogao biti i Pakao pacifika ( John Boorman 1968) ili Brokeback Mountain ( Ang Lee 2005) da su se dečki zaigrali u drugim smjerovima.

Ovako je postao priča o prevladavanju osobne i stvaralačke krize u filmu o pravljenju filma, poput psihoterapije u svakodnevnom životu, ukoliko se pravljenje filma može nazvati svakodnevnim, mislim time prvenstveno na razvojne pomake i razrješavanja kriza koje nastaju izvan psihoterapijskog odnosa u drugim emotivnim i profesionalnim odnosima.

Jedan je američki redatelj koji je istovremeno i kazališni redatelj napisao članak o suštinskoj sličnosti odnosa redatelj-glumac i psihoterapeut – pacijent, imajući u vidu to da je uloga psihoterapeuta poput uloge redatelja, on je tu da vodi glumce kroz kreativni proces nastanka predstave ili filma. Međutim, naglašava da je proces uistinu kreativan ukoliko se obje strane uistinu ravnopravne i slobodne igrati se i osloboditi vlastitu kreativnost u stvaranju lika, dakle ako odnos nije sadomazohističkog tipa gospodar/rob.

U suvremenoj psihoanalizi intersubjektivistički princip postoji usporedba koja kaže da oba participanta u analitičkom odnosu mogu i trebaju izmijenjivati uloge «redatelja i glumca».

Što to konkretno znači u praksi?

Terapeut kao redatelj, osigurava setting terapije kao i redatelj set snimanja filma, okvir u kojem će se kreirati i zbivati proces. Isto tako u kontratransferu terapeut se empatijom uživljava kao glumac u osobu analizanda i u različite likove iz njegova života i unutarnjeg psihičkog svijeta i tako i analizand biva poput redatelja koji donosi vlastiti scenarij. Obje uloge su prisutne i stalno izmjenjive. Paradigma suvremenog psihoanalitičkog odnosa nije više odnos objektivni znanstvenik – psihoanalitičar, poput arheologa / objekt njegova opažanja i proučavanja – psiha analizanda, već dvoje ljudi u asimetričnom ali ravnopravnom odnosu koji razgovarajući o jednom od njih zajednički, upotrebom vlastitog nesvjesnog kao i umjetnici, kreiraju «novi lik» analitičkog trećeg kako to naziva Ogden. Onaj lik koji se malo po malo ocrtava u analizi nije ista osoba kakva je pacijent van analitičkog odnosa i kroz identifikacije s tim novim likom analizand se mijenja i u realitetu i odlazi promijenjen iz analitičkog odnosa. Time se kurativni i kreativni proces u suštini preklapaju.

U svakom terapijskom procesu ima umjetničkog i kreativnog i vice-versa u svakom kreativnom, umjetničkom procesu ima i nešto terapijskog.
Ovaj film govori I o tome.

U stvaranju scenarija su sudjelovali I redatelj i oba glumca, unijeli ponešto iz vlastitog života i to dalje razigravali, što likovi i dvaput izgovore na filmu.
Životni i profesionalni put dva lika se ukrižava na početku filma iako se to već jednom dogodilo na studiju ali tada se «nisu zakačili». Lik producentice koja ih spaja je jedini ženski lik na filmu ( još jedna od neobičnost ovog filma) i majčinska je figura za redatelja. Postoje još dva ženska lika iz sjene a to su baka (interesantno ne i majka) redatelja te glumčeva bivša supruga (u paru s prijateljicom na skijanju).
Početna scena filma je jedina u kojoj vidimo trokut ili trio – tri lika u kadru. U svim ostalim scenama je odnos jedan na jedan, duet ili dijada, vis-s-vis situacija.

U slijedećoj sceni vidimo razgovor redatelja sa proslavljenim glumcem, o čijoj potpori i pristajanju na ulogu oca glavnog lika po redateljevim riječima ovisi itekako sudbina projekta. On je evidentno transferna očinska figura mladom redatelju na početku karijere. On je neki mrzovoljni, narcistični, samodopadni tip koji kastrira scenarij: «trebaš skratiti» ali daje poticaj za daljnji razvoj projekta – odlazak na Vis radi daljnjeg rada na scenariju.

Glumac i redatelj odlaze u zimski pusti novogodišnji Vis. Cijelo njihovo vrijeme boravka tamo u kadru ne vidimo niti jednog drugog čovjeka, kao da su tamo potpuno sami. U upoznavanju s kućom u kojoj će proboraviti nekoliko dana otvara se i priča o redateljevu porijeklu, baki koja je došla sa Visa u Zagreb i pokušavala skriti korijene, uspomena iz djetinkstva s ocem, no priča o ocu slikaru se ne dovršava već staje na nedovršenoj slici koja pokazuje dva lika u šetnji između drvoreda.

Glumac je napet, tjeskoban, stalnim izmjenama SMS poruka pokazuje da je emotivno odsutan i da ga nešto strašno muči. To je za nas još uvijek tajna. Napili su se obojica prvu večer da se opuste i drugo jutro se čini da počinje konstruktivan radni dan. Glumac na zimskim suncem okupanom balkonu proučava scenu koju je redatelj noću dopisao, u kojoj je svađa i prekid veze između lika i njegove djevojke Barbare. Glumac spontano počinje igrati tu scenu i mi u prvom trenutku ne znamo gdje smo, u kojoj realnosti. U filmu ili u filmu u filmu. Ipak u ovom drugom jer nas zadnja rečenica monologa vraća u ovaj drugi realitet. Ne mogu biti s tobom ali ni bez tebe. Ona postaje predmet prve svađe između njih dvojice. Glumac prijezirno kaže kako je scena patetična, što povrijedi redatelja koji onda ima potrebu uzvratiti povredom glumcu omalovažavajući njegov rad u sapunicama kojim je i stekao slavu. Ne znamo u tom trenutku što je u toj rečenici bilo okidač za agresiju.

Ljutiti redatelj krene u u šetnju lungomare da bI se smirio, no ubrzo za njim stiže I glumac, te se u napadu bijesa skida i skače u hladno siječanjsko more da «se ohladi». Nakon povratka kući, u potrebi za reparacijom agresije pri pogledu na sada smirenog ranjivog glumca redatelj u razgovoru otkriva svoju traumu. Tako je u u stanju duševnog rastrojstva u more skočio i njegov otac i utopio se. Netom prije toga imali su svađu u kojoj je on bio otvoreno agresivan prema ocu i zamjerio mu štošta. Njihov je sukob očevim suicidom ostao nerazrješen, nerepariran i nedovršen kao i slika na štafelaju. Očito je da redatelja muči osjećaj krivnje u vezi s očevom smrću i da pokušava to reparirati kroz umjetnički rad.

Nakon transferne eksplozije slijedi smiraj i suradnja. Slijedeći dan redatelj vodi glumca do Titove špilje pokazujući mu usput lokaciju gdje će se snimati scena između glavnog lika i Barbare međutim to glumca ne zanima. On je u «svom filmu», čangrizav i zlovoljan, nije bio svjestan koliko je pješice put dugačak. Kad su se na koncu uspeli do tog mitskog mjesta NOB-a, glumac je razočaran jer je ta «mitska špilja» obična i ne toliko velika rupa u stijeni i to još pregrađena zidom. U ponovnom se raptusu bijesa i optuživanja redatelja zašto ga je «doveo dovde» na tom visu u srcu otoka Visa pred nekada kultnim mjestom oca druge Jugoslavije i «najvećeg sina svih naroda i narodnosti» glumac otkriva svoju aktualnu traumu a to je razvod od supruge koji je u tijeku i u kojem se niti jedna strane ne može odvojiti. Ponavlja se rečenica: ni s tobom ni bez tebe i dobiva puni smisao kao i glumčevo ponašanje. To je druga formulacija tzv. borderline dileme, nemogućnosti uspostavljanja ravnoteže u odnosima suvremenih borderline pacijenta. U blizini Drugoga je prevruće, prezagušljivo, preintenzivno a na emocionalnoj distanci je «prehladno», prazno, depresivno do smrzavanja. Ne mogu s drugim ali ni bez njega.

Došlo je do katarze. Za oba lika ona je «mutualna psihoterapija» (Ferenczi) i izvukla je na površinu njihove traume. Nisu se ni pobili ni poševili ali su se jedan drugom otvorili i ispričali svoju najveću ili možda bolje reći najaktualniju traumu.

Redatelj funkcionira na neurotskom nivou, muči ga «edipska» krivnja, glumac je na borderline razini fukcioniranja što će ga voditi u daljnju doboku psihičku dekompenzaciju do razine kliničke depresije i pokušaja suicida te hospitalizacije u ovoj ustanovi.

Vratili su se u Zagreb načeti «psihoterapijom» boravka na Visu ali tu dočeka ih novi šok. Filma neće biti, HAVC je odbio sufinancirati film. Frustracija svih hrvatskih redatelja posebice pogađa ovog mladca «otvorene traume». Producentica-Mama baš ne pokazuje dovoljno empatije, niti ne pokušava razumjeti zašto je to takav udarac već se služi tješenjem površnim racionalizacijama. Kriza je na dnu. Obojica su «odbačeni». Glumac pokušava suicid, redatelj stiže na njegov poziv na vrijeme da ga smjesti u ovu bolnicu.

Potom Redatelj odlazi do svoga Mentora- Velikog Glumca, kroz snježni krajolik do njegovih olimpskih visina. Veliki glumac licemjerno govori kako je scenarij sada mnogo bolji ali bi ga trebalo još kratit, kastrirati ali svejedno on to neće raditi. Zapravo odbija igrati oca glumcu koji je tek nekoliko godina mlađi od njega. Narcistička taština. S druge strane spremno igra «očinsku figuru» mladom redatelju traumatiziranom očevom smrti, i to lošega kastrativnog oca.
Suočen sa potpunom propasti projekta redatelj ipak dolazi na spasonosnu ideju, Izdan i odbačen» i od «majčinske» i «očinske» figure, ali filma će ipak biti. Život će ipak ići kreativno dalje. Snimat će se film o onome što smo vidjeli, o njegovom pomaku u «psihoterapiji» na Visu, o prijelomnici u njegovom konačnom odrastanju i sazrijevanju. Glumac na hospitalizaciji će igrati samog sebe a Veliki Glumac će igrati redatelja. Ovome je uloga redateljevog alter-ega prihvatljiva.

Obojica briju brade i susreću se na vratima psihijatrijske bolnice. Ovdje već redatelja igra Veliki glumac, dva filma se preklapaju jedan završava a novi počinje. Slika u kojoj se preklapaju je nedovršena slika redateljeva oca. Slika se dovršava sa zadnjim kadrom, liječenje (psihoterapija) završava, završava i ovaj film i počinje novi, baš kao što, kada se upale svjetla u kinu i iziđemo iz dvorane, idemo dalje u «film vlastitog života».
Film i život su jedno samo u različitim realnostima.

Redatelj Nevio Marasović je u jednom intervju izjavio kako ovaj film nije komedija brešanovskog tipa (koje jedine privlače hrvatsku publiku u kina) već jedan mali, pametni film.
Ja bih dodao, da je u smislu psihoanalitičke interpretacije filma, Vis-a-Vis jedan «mali, veliki film» u hrvatskoj kinematografiji, da parafraziram naslov slavnog filma Mali veliki čovjek (Little Big Man, Arthur Penn, 1970) .

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2020. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo