F 00-99: PSIHIJATRIJA NA FILMU

Povodom premijere filma “F20” Arsena Antona Ostojića

       Stanislav Matačić

        psihoanalitičar IPA

       Hrvatsko psihoanalitičko društvo

            Unatoč činjenici da gotovo i nema filma u kojem neki od likova ne pokazuje znakove psihopatologije (ponekad i glavni likovi, nosioci radnje i drame), psihijatrijski pacijent i njegovo liječenje je rijetko prikazivano na hrvatskom filmu, a i psihijatar je rijedak gost.

U kapitalnom djelu interdisciplinarnog područja psihijatrije i psihoanalize s jedne, te filmske umjetnosti s druge strane, Psihijatrija i kinematografija (1999) autori: američki psihijatar i psihoanalitičar Glen Gabbard i njegov brat, teoretičar kulture, književnosti i filma Krin, navode popis od oko 500 američkih filmova (od početka kinematografije zaključno s 1998.g.)  u kojima postoji dodir s psihijatrijom, a i lik psihijatra je značajan za filmsku priču.

Autori navode i tri klasična stereotipa prikaza lika psihijatra u hollywoodskom filmu: Dr Dippy (Budala), šarlatan i neznalica, Dr Evil (Zli), monstruozni psihopat i manipulator u rasponu od Dr. Caligarija do Hannibala Lectera, te na koncu Dr Good (idealizirani savršeni liječnik). Noviji stereotipi bi mogli biti Dr Horny (Napaljeni) po modelu nekontroliranog psihoanalitičara u interpretaciji Dudley Moorea iz filma Lovesick (1983), Marshalla Brickmana, te možda i najčešći stereotip danas: Dr Wounded (Ranjeni), psihijatar i psihoterapeut koji je i sam traumatiziran i u osobnim krizama koje se isprepliću s njegovom radom s pacijentima. Prvi takav lik je prikazan još 50-tih u drami Paučina (Cobweb, 1955) Vincentea Minellija u tumačenju Richarda Widmarka.

Što se tiče područja psihopatologije prikazane na filmu možemo reći da ima likova sviju dijagnoza od F00 do F99, ali da su psihopati, sociopati te borderline histerije apsolutne “zvijezde” i to pretežito oni prvi i to zato što su “filmični”, oni ne razmišljaju već djeluju i oko njih je uvijek neka gužva pa je to dramatično. Isto tako i borderline histerije, “kraljice drame” su interesantni likovi jer teže uvijek biti u centru pažnje, uvijek su upleteni u neku erotizaciju, seksualnu ili ljubavnu dramu. Psihotici se viđaju najčešće u hororima jer je filmična, ali i zastrašujuća njihova iracionalnost. Poseban je slučaj tzv. višestruka (multipla) ličnost, psihopatološko stanje koje još izaziva prijepore koliko je to stvarno oboljenje, a koliko histerični fenomen upravo kreiran nesvjesnom imitacijom takvih karaktera s filma i televizije, a koje je čest i popularan lik u trileru, dok glumcima igranje više karaktera u jednom liku i transformacije jednog u drugi omogućava atraktivnu prezentaciju glumačke vještine i talenta.

A kod nas, koliko ima prikaza psihijatara, psihijatrijskih pacijenata i (psiho) terapija na filmu?

Vrlo malo, reklo bi se.

Nažalost nemam uvid u cjelokupnu hrvatsku kinematografiju uključujući i onu iz doba Jugoslavije, ali pošto sam već oko 30 godina u psihijatriji, psihoterapiji i psihoanalizi, normalno da sam posebno obraćao pozornost na ukazanje psihijatra, psihijatrijskog pacijenta ili psihijatrije uopće na domaćem filmu, a ponekad sam i sam sudjelovao kao stručni konzultant na scenarijima.

Malo mi toga otprve pada na pamet. Film “Doktor ludosti” (2003) Fadila Hadžića u kojem lik psihijatra tumači Pero Kvrgić, je vjerojatno jedini gdje je psihijatar u glavnoj ulozi. U filmu Vinka Brešana “Maršal” (1999)  lik psihijatra kojeg tumači Vlatko Dulić je važan sporedni lik (modeliran je očito prema zloglasnom i legendarnom šibenskom psihijatru Jovanu Raškoviću), dok je glavni lik u tumačenju Borisa Buzančića kronični psihotični paranoidni pacijent koji je umislio da je Tito. U kratkom filmu “Gdje pingvini lete” (2008) redatelja Josipa Vujčića, Ljubomir Kerekeš glumi  glavnu ulogu psihijatra psihoterapeuta u seansama s pacijentima, a drugdje ukoliko su i prisutni likovi psihijatra i psihijatrijskog pacijenta onda su zaista epizode.  Tu su i “Projekcije” (2013) Zrinka Ogreste, film u kojemu je u jedinstvu mjesta i vremena prikazana jedna seansa grupnoanalitičke psihoterapije, a terapeut samo šuti i na kraju umre.

Možda je „glavni psihijatrijski glumac“ u našoj kinematografiji bolnica Vrapče u kojoj su snimane neke scene, prema riječima njezina ravnatelja prof.dr. Vlade Jukića, u oko desetak hrvatskih filmova. U ovom mi trenutku padaju na pamet tek “Glembajevi” (1988) Antuna Vrdoljaka, te “Vis-à-vis” (2013) Nevia Marasovića, koji je tamo imao i pretpremijeru.

Također, treba navesti i franšizu izraelske TV serije  “Betipul” (2005-), kod nas nazvane “Na terapiji” (2013) u kojoj Elvis Bošnjak tumači glavnu rolu, psihologa psihoterapeuta Tomislava Vukova. Serija nije imala osobit odjek kod publike te se prestala snimati nakon prve sezone, a ni stručnjaci nisu bili baš zadovoljni viđenim.

Da li je taj mali broj filmova zapravo proporcionalan u odnosu na američku kinematografiju, da li se na filmu želimo prikazati kao „zdrava“ nacija, pa nam nisu interesantni „pacijenti“ kao glavni likovi, a niti njihovi liječnici, ili hrvatski filmski autori zbog nečega drugoga zaziru od prikazivanja duševnih bolesti i emocionalnih psiholoških poremećaja te njihova liječenja?

Ne bih znao odgovoriti. Imamo tradiciju u psihijatriji i psihoanalizi koje se ne trebamo sramiti ni kada se uspoređujemo s velikim europskim narodima i kulturama.

Počeci moderne psihijatrije datiraju iz vremena  Francuske revolucije kada je Philipe Pinel oslobodio kronične psihotične pacijente okova i zagovarao humaniji pristup u liječenju, te se psihijatrija u Europi razvijala tijekom 19. st. Polovinom stoljeća otvaraju se u nas prve velike duševne bolnice: u Stenjevcu kraj Zagreba (sadašnja KB Vrapče) za sjevernu Hrvatsku, te u Šibeniku za južnu (više ne postoji), tada još nazivane „zemaljskim ludnicama“. Povijest psihijatrije u Hrvatskoj je vrlo bogata i obilježilo ju je niz poznatih liječnika koji su se poglavito prije Drugog svjetskog rata mahom educirali na slavnim europskim psihijatrijskim klinikama. Također, nakon 1928., kada se u Zagreb vratio sa studija u Beču i Berlinu prvi naš psihoanalitičar Dr Stjepan Betlheim te otvorio psihoanalitičku praksu na Marulićevom trgu, počinje doduše spor ali postojan razvoj psihoanalize u nas. Od ranih 50-tih, nakon što se Dr Betlheim vratio u Zagreb  iz partizana i posljeratne službe u  bolnici za ratne veterane u Kovinu te osnovao prvi psihoterapijski odjel pri Klinici za psihijatriju na KBC Rebro, započinje i razvoj psihoterapije (psihoanalitičke) u Zagrebu kojem su tada u edukaciji iste gravitirali svi drugi centri u tadašnjoj Jugoslaviji. Možemo reći kako je „psihoterapijska kultura“ rasla i razvijala se i to ne samo u “urbanom” Zagrebu, već i drugdje širom Hrvatske, ali eto to baš našim filmašima nije bilo odviše interesantno područje istraživanja i stvaranja.

Možda je ono „političko“, kolektivno, historijsko bilo dramatičnije nego li osobne, intimne, zdravstvene drame izvan ili tek rubno u kontekstu „političkog“. Drugim riječima psihička patnja koja dolazi „izvana“ više nego li „iznutra“. Poznato je da baš svaki psihički poremećaj, klasificiran u području F 00-99 po MKB-u, ima svoju bio-psiho-socijalnu etiologiju, naravno u različitim omjerima. Čini se da je na filmu socijalna etiologija duševne patnje i nesreće znatno prevladavala nad biološkom i psihološkom, pa su počesto i likovi više bili tipovi (tipičnih žrtava politike i povijesti) nego li psihopatološki iznijansirani karakteri.

Filmska umjetnost i psihijatrija a osobito psihoanaliza se bave istom temom – ljudima i njihovim sudbinama, životnim pričama, krizama pa i bolestima,  naravno s različitim ciljem: jedni stvaranjem umjetničkog djela, a drugi liječenjem živih ljudi i njihovih „životnih priča“. Psihoanaliza i film se rađaju iste godine (1895); u razmaku nekoliko mjeseci je u Beču izišla prva psihoanalitička knjiga “Studije o Histeriji” Breuera i Freuda, a u Parizu su braća Lumier održali prvu javnu projekciju „pokretnih slika“.

A sada evo nečeg sasvim novog. And now something completely different, rekli bi Pythoni. U novom filmu Arsena Antona Ostojića nastalom prema scenariju Hrvoja Sadarića, darovitog ne-profesionalca u filmskom bussinesu, koji i kao naslov nosi medicinsku šifru za dijagnosticiranje shizofrenije, glavni je lik psihotični mladić Filip (glumi ga Filip Mayer) koji nakon što prestane sa uzimanjem potrebne medikacije tone ponovno u psihotičnu epizodu s tragičnim posljedicama. Film je triler-horor-drama upravo ovim redoslijedom žanrovskih odrednica i različit je od Arsenovih dosadašnjih filmova. Tko pogleda film bit će mu jasno kako je ovdje redatelj ušao u popriličan rizik. I to s potpuno novim žanrom u kojem se u nedostatku vještine pričanja priče na filmu lako može skrenuti u banalnost, kao i s mladim još neafirmiranim, ali silno talentiranim glumcima u naslovnim ulogama: Filipom Mayerom i Rominom Tonković, koji su igrali na ovom filmu nakon završene tek jedne godine Akademije.

Arsen je svojevrsni “Kubrick hrvatskog filma”, naime kao i slavnom Stanleyu svaki mu se  film (iako se u osnovi svi mogu analitički svesti na antičku dramu) može žanrovski drugačije odrediti, a opet svi su izvrsni, postigli su internacionalni uspjeh i podobivali silne nagrade. Tajna je u tome što je Arsen fantastičan storyteller, pripovjedač i koje se god teme prihvati, majstorski ispriča priču, a i likovi su mu psihološki duboki (imaju „nutrinu“ karaktera, a ne samo „površinu“ tipskog lika). Uostalom jedini je ne samo hrvatski već i svjetski redatelj čija su dva filma: Ta divna splitska noć (2004) i Halimin put (2013), prikazani s uspjehom na Europskom psihoanalitičkom filmskom festivalu (2009. i 2013.) koji se održava bijenalno od 2001. u Britanskoj Akademiji za film i TV (BAFTA) u Londonu. Odabir filmova za festival radi, na prijedlog konzultanta, a vezano za zadanu temu festivala, komisija sastavljena od psihoanalitičara iz Britanskog psihoanalitičkog Društva te britanskih filmaša.

Otkako je film snimljen nekoliko se sličnih ali stvarnih priča nažalost našlo u crnim kronikama naših glasila, uvijek uz gotovo unisono bijesne komentare „dežurnih mudraca“ s novinskih internetskih portala usmjerene protiv „nemarnih i glupih“ psihijatara koji „opasne luđake“ puštaju iz ludnice i time ugrožavaju pučanstvo. Arsen je tu ušao u još jedan rizik: kako ne prikazati psihijatre u skladu s medijskim stereotipom kao nemarne šarlatane (karakter Dr Dippy naveden ranije u tekstu) već kao što u stvarnosti gotovo u potpunosti i jesu, brižni doktori koji svakodnevno obavljaju jedan vrlo specifičan i zahtjevan posao na dobrobit psihijatrijskih pacijenata koji zaista jesu jedna od najdiskriminiranijih društvenih skupina. U društvu koje silno promovira ljudska prava i anti-diskriminacijsko ponašanje, psihijatrijski je pacijent na začelju skupine ugroženih, prije ga se percipira kao opasnog  „monstruma, aliena“. “Hodajući na žici” između obaju opasnosti, da prikaže psihijatre kao nekompetentne ali i duševnog bolesnika kao čudovište, Arsen je uspio ostati objektivan i neutralan, pričajući priču, a ne donoseći sudove i stavove, vlastite ili pak kolektivne fantazije.

Lik psihijatrice koju tumači Alma Prica se uglavnom ne pojavljuje na ekranu ili ako se pojavi onda je zamagljen, čuje se jedino njezin glas dok razgovara s Filipom, na čijem licu miruje kamera. On čuje glasove, ima slušne halucinacije tipične za Sch, koji ga i navode na agresiju. I psihijatrica tako postaje tek jedan glas i za Filipa i za nas gledaoce. U psihoanalizi okvir (setting) tretmana je postavljen tako da pacijent leži na kauču, a analitičar sjedi izvan njegova vidokruga, i vrlo brzo u procesu postaje  za pacijenta “glas tamo iza” bez lica. Stoga psihotični pacijenti i nisu podobni za klasični psihoanalitički tretman na kauču jer se mogu pobrkati glasovi izvana i iznutra i pacijent otići još dublje u regresiju i akutnu psihozu. Klasični psihoanalitički pacijent je tradicionalno bio neurotik, a danas su to primarno “pacijenti našeg doba”: borderline i narcistički poremećaji osobnosti.

Uloga video igrica na filmu je u smislu paralelnog procesa Filipove psihotične dekompenzacije u kojima se nalazi vizualna interpretacija njegovog trenutnog psihičkog stanja. Pomalo uslijed bolesti i on postaje poput robota bez osjećaja ili lik iz “pucačkih” video igrica. Film time otvara i pitanje uloge nasilnih video igara u epidemiji nasilja među tinejdžerima na koje još nema definitivnog odgovora: da li nasilje u njima potiče i nasilje u realitetu, ili pak obrnuto omogućuju pražnjenje agresivnih nagonskih poriva adolescenata u virtualitetu. Rekao bih da i u jednom i drugom ima istine jer virtualno nasilje sigurno potiče nasilje onih bolesnijih adolescenata: psihopata i psihotika, dok kod onih zdravijih vjerojatno može biti spremnik (container) za agresiju.

Na kraju, pitanje realističnosti prikaza psihijatrijskih pacijenata na filmu. Vidjeli smo da za prikaz profesionalaca u psihijatriji i psihoterapiji postoje stereotipi dok su psihijatrijski pacijenti više determinirani svojom dijagnozom i njezinom kliničkom slikom. Kako bi to ispalo što uvjerljivije redatelji su često tražili pomoć stručnih suradnika i savjetnika psihijatara i psihoterapeuta. Osim klasičnog ekspresionističkog filma “Tajne duše” (1928) G.V.Pabsta, koji je poznat kao prvi film u kojem je filmska kamera ušla u psihoanalitičku ordinaciju, gdje su unatoč Freudovom protivljenju psihoanalitičari Karl Abraham i Hans Sachs sudjelovali i na scenariju i u coachingu glumaca, prva takva suradnja u Hollywoodu je bila ona psihoanalitičarke May Romm i Alfreda Hitchcocka na filmu “Spellbound” (1945) s Gregory Peckom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama. U remek djelu “psihijatrijskog filma” “Letu iznad kukavičjeg gnijezda” (1975) Miloša Formana glumci su u pripremi uloga zaista bili hospitalizirani na zatvorenom psihijatrijskom odjelu određeno vrijeme kako bi što uvjerljivije kreirali karaktere psihotičnih bolesnika. To je bilo žanrovski utemeljeno, a uvjerljivost svih likova psihotika, dotada neviđena na filmu, je donosila dodatnu vrijednost ali i pridonosila destigmatizaciji duševnog bolesnika (čudan jest ali mu i ne nedostaje ljudskosti, barem u onom što bolest još nije poharala).

U “F20” se nije išlo na takav stupanj uvjerljivosti već se više poštivalo dramaturške zakonitosti žanra horor-trilera. Naime, moguće ja da i neki profesionalci primijete da je FIlip naizgled “previše normalan” u prvom dijelu filma za dijagnozu i fazu bolesti u tom trenutku, ali je to posve namjerno napravljeno da se publici odmah ne “otkriju sve karte” te gradira napetost kroz slutnju horora koji će nastupiti. Ustalom i kod Hitchcockovog “Psiha” (1960),  Norman Bates (Anthony Perkins) je u početku naizgled normalan, stidljivi mladić, a redatelj se uglavnom bavi likom neurotične Marion Crane (Janet Leigh). U filmu “Lilith” (1964) Roberta Rossena, još jednom sjajnom, ali manje poznatom “psihijatrijskom filmu”, Jean Seberg gradi lik shizofrene Lilith, koju liječe u sanatoriju za bogate pacijente bez upotrebe antipsihotika, bez naglaska na izvanjskoj ekspresiji te više na kreaciji zloslutne unutarnje praznine i nedostatka emocija. Uostalom i mnogi vidljivi tjelesni znakovi kojima možemo prepoznati psihotičnog bolesnika su zapravo nuspojave lijekova osobito antipsihotika starije generacije.

Sve u svemu, mišljenja sam kako je rezultat “prikaza psihijatrije na filmu” u “F20” izvrstan i u duhu žanra i kako je ovo nešto sasvim novo u hrvatskoj kinematografiji. Neka potakne i druge autore, redatelje i scenariste u nas da se hrabrije upuste u kreiranje psihopatoloških likova i njihovih odnosa s drugim licima pa i njihovim doktorima. Glumci će zasigurno biti zahvalni jer će tako moći pokazati svu raskoš svojeg talenta, a i publika će biti zaintrigirana onim drugačijim i nepoznatim.

Nesvjesnim, iz kojega dolazi ludilo i destrukcija, ali isto tako i kreacija.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2020. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo