Zašto hladni nezreli narcizam nekih majki “ubija” njihovu djecu i koja je uloga očeva u svemu tome?

FILM: Robert Redford “Obični ljudi”

Oleg Filipović, psihoanalitičar IPA

obicni_ljudiTijekom godina zajedničkog gledanja i razgovaranja o filmovima u radnoj grupi “Psihoanaliza i film” često sam bio iskreno začuđen koliko smo psihoanalitičke teorije i prakse mogli prepoznati u filmskom djelu. Naravno da redatelji nisu psihoanalitičari iako su neki od njih imali psihoterapijsko ili psihoanalitičko iskustvo. Psihoanaliza i umjetnost bave se prvenstveno našim unutarnjim psihičkim životom, samo što se služe drugačijim jezikom ili simbolima. Filmsko djelo s umjetničkim pretenzijama je odraz unutarnjeg svijeta redatelja ili njegova doživljaja unutarnjih svjetova drugih ljudi.

Film redatelja Roberta Redforda znakovita naslova “Obični ljudi” izvrstan je primjer studije nezrelog narcizma jednog od roditelja i njegova pogubnog utjecaja na unutarnji svijet djeteta.

Prvo ću ukratko opisati glavne likove, a onda svoje viđenje važnijih scena iz filma.

Glavni likovi u drami: majka, otac i sin

Majka (Beth) je narcistička struktura osobnosti koja se doima vrlo stabilnom dok dobiva dovoljno divljenja od muža (Calvin) i starijeg sina (Buck) koji je njen nacistički produžetak. Mlađi sin (Conrad) nije joj važan. Kao “dobro dijete” nikada nije radio nikakve probleme. Cijelo susjedstvo obožava Beth. Hladna, samodostatna, ovisna o dobrom mišljenju i divljenju drugih, živi u savršenom domu “idealan” obiteljski život. Ne može kontrolirati ispade narcističkog bijesa kad se naruši njezina idealna slika obitelji. Jedini kućni ljubimac je golub na krovu auta, a čak je i on plaši. Ni mali psić se ne smije igrati na savršenom travnjaku ispred kuće. Scene u filmu u kojima se pojavljuje Beth u početku završavaju njenim uvrijeđenim povlačenjem što postupno progredira do sve intenzivnijih očitovanja narcističkog bijesa i kulminira scenom na golf terenu.

Mlađi sin Conradje “kriv” jer je preživio nesreću na moru kad se stariji brat (Buck) utopio u oluji. Conrad ne može podnijeti majčinu hladnoću jer je on preživio a ne ljubljeni i obožavani stariji sin Buck. Pokušava suicid jer ne može podnijeti da ga majka krivi za bratovljevu smrt. Kasnije priča kako se tijekom hospitalizacije na psihijatriji bolje osjećao nego kod kuće:
“U bolnici se ne skrivaju stvari kao kod kuće i tamo se ljudi zabavljaju”.

Otac (Calvin) tijekom filma sazrijeva kao osoba. Na početku ga upoznajemo kao muža koji se divi i idealizira svoju ženu,ali joj se isto tako i boji suprotstaviti. On se postupno suočava s njenom hladnoćom i bezosjećajnošću za bilo koga tko joj remeti planove ili joj se ne divi poput starijeg sina, susjeda i brata. Na kraju joj iskreno može reći da ju ne voli takvu kakva je ona zapravo – hladna, neempatična, usmjerena samo na sebe i svoje nezrele narcističke potrebe za bezuvjetnim i nekritičkim divljenjem.

Gledanje filma “očima” psihoanalitičara

Scena u vrtu između majke i Conrada

Majka prilazi Conradu nakon boravka u bolnici i jedino što primjećuje je da mu je kosa narasla. A Conrad počinje pričati o golubu kao o nečem najviše nalik kućnom ljubimcu ikada u obitelji. Čak je i obožavani stariji brat Buck htio psa, no majka mu ni to nije dopustila. Ova Conradova reakcija majci nije po volji te ona odlazi od njega i time ga kažnjava i odbacuje. Conrad joj se pokušava približiti nudeći joj da zajedno pospreme stol, ali ga ona opet odbija i za kaznu šalje pospremiti ormar u njegovoj sobi.

Scena u slastičarnici

Nedugo nakon što Conrad i njegova djevojka Jeannine ulaze dobro raspoloženi u slastičarnicu tamo nahrupe mladići iz škole, “glavni frajeri”. Oni izvlače Jeannine koja odaje dojam kao da joj je drago, smije se i čini se da uživa u njihovoj pažnji. Conrada je strah da su joj drugi mladići interesantniji od njega. Povlači se u narcističku izolaciju uvjeren u svoj osjećaj da je Jeannine ista kao i njegova majka kojoj je stariji sin važniji od njega. Jeannine je zbunjena Conradovim povlačenjem i pokušava doprijeti do njega te večeri, ali ne uspijeva. Kasnije Conrad prihvaća njezin pokušaj da mu objasni svoje osjećaje koje je imala prilikom događaja u slastičarnici. Ona mu iskreno povjeri nešto o sebi što on nije mogao znati, a to je da se ona smije kad joj je neugodno i da je to pravi razlog njezinog smijeha. Naglašava mu da ga nije mislila ostaviti zbog drugih mladića, posramiti ga ili ismijati. Kako je Jeannine reagirala s razumijevanjem na Conradovu narcističku povredu i iskreno otkrila svoju do tada skrivanu slabost to mu je pomoglo da mu narcistička rana zacijeli. Ovo podsjeća na analitičku situaciju kad analitičar empatično razumije pacijenta. Analitičar također ponekad treba pokazati svoje osjećaje, čime poručuje pacijentu da nije savršen i čime otvara put ka boljem razumijevanju, poput situacije u filmu.

Zagrljaj sina i majke

Kad su se roditelji vratili nakon odsustva od par dana Conrad je neočekivano i spontano zagrlio majku čime ju je iznenadio. Taj zagrljaj i majčinu reakciju vidio je njen muž (Calvin). Primijetio je njenu izgubljenostu tom trenutku i tada mu je postalo jasno da ona nema mogućnost osjetiti i odgovoriti emocionalno u toj, a vjerojatno i u nizu drugih situacija iz prošlosti. Ona je bila sposobna samo za idealiziranje starijeg sina Bucka kojeg je mogla obasipati nekritičkim divljenjem. Prave osjećaje ljubavi nikada nije imala već samo nezrele narcističke osjećaje divljenja i idealiziranja.

Calvin je bio pod jakim dojmom hladne reakcije svoje žene na Conradov pokušaj zagrljaja. Kao da mu je tada “puklo pred očima”, zbog čega nije mogao zaspati te noći. Beth je primijetila da ga nema u krevetu i našla ga zamišljenog za kuhinjskim stolom. Na njezino pitanje zašto ne može spavati Calvin joj je mirno ali s puno tuge u glasu odgovorio da ju takvu hladnu ne može voljeti. Na to Beth ne reagira lažno “dobro” kao ranije sa glumljenim razumijevanjem ili praznim zagrljajem. Ona je nesposobna za iskreni razgovor sa Calvinom te se u trenu okreće i odlazi. U tom trenutku shvaća da više ne vlada svojim mužem putem krivice i da ne može više računati na njegovo divljenje. Nakon te scene Beth odlazi bez riječi bratu i šogorici.

Drugo jutro Calvin mirno objašnjava sinu kako je majka otišla svome bratu i šogorici te da se neće vratiti. Njih dvojica sjede na stepenicama ispred travnjaka i Calvin nježno zagrli sina. Razumjeli su se bez riječi.

Otac napokon uzima svoju pravu ulogu u obitelji i vidi se da je sposoban za empatično razumijevanje sina te da može imati i tople majčinske osjećaje prema njemu.

Psihoanalitički osvrt

Poznati psihoanalitičar H. Kohut navodi kako je u psihoanalizi važno da jedna osoba može biti u centru pažnje druge tijekom godina njihova zajedničkog rada. Analitičar je ta osoba koja pacijenta sluša, vidi, razumijeva, misli i pamti što mu je pacijent rekao. Sve je to analitičaru od velike važnosti i zato je to jedno od najsubjektivnijih iskustava koje ljudsko biće može imati. To znači biti prisutan u umu druge osobe kao netko koga se može poštovati, cijeniti, doživljavati u potpunosti i voljeti.

Conrad je prisutan u umu oca, psihoterapeuta dr. Bergera i svoje djevojke Jeannine i tek uz njihovu podršku može početi po prvi put u svom životu izražavati ljutnju na neempatičnu i hladnu majku.

Razvoj psihoanalitičke misli u njenoj post-klasičnoj fazi izrazitu važnost daje kvaliteti iskustva jedne osobe koja je prisutna u umu druge osobe. Često osobe koje nam se obraćaju za pomoć nisu imale to dobro i važno iskustvo. Roditelji ili osobe koje su brinule o njima tijekom ranog djetinjstva i odrastanja imale su sliku djeteta kao svog narcističkog produžetka. Dijete je trebalo u životu ostvariti njihove neostvarene snove bez obzira na vlastite želje. To je situacija kad roditelj ne “vidi” svoje dijete već vidi sebe u djetetu. Takvi loši roditelji smatraju da bi dijete trebalo biti njihova preslika uz obvezu ostvarivanja njihovih neostvarenih ambicija. Posljedica ovakvog stava loših roditelja je da djeteta nema u samome sebi već je ono ispunjeno očekivanjima roditelja koja su prezahtjevna, grandiozna i neadekvatna za njegovu dob.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo