Vrli novi svijet

 

PSIHOANALIZA  U  DOBA  TEHNOKULTURE
Stanislav Matačić           

MIRANDA: O čuda!
Koliko zgodnih stvorenja tu ima!
Kako je lijepo čovječanstvo!
O vrli novi svijetu, kad u tebi takvi ljudi žive!
PROSPERO: Za tebe je nov...

SHAKESPEARE, OLUJA (1610-11)
(prijevod  Antun Šoljan)

Kada je 2011. g osvanula reklama za novu iPhone aplikaciju upotrebom koje se vjernici mogu ispovjediti i na daljinu, kada su na putovanju, ubrzo se oglasio Vatikan priopćenjem u kojem je između ostalog navedeno da «iako je Bog posvuda vjerojatno ipak nije u vašem mobilnom telefonu». (Lemma & Capparotta, 2014)

Tehnologija je oduvijek moćno utjecala na razvoj ljudske civilizacije, od izuma kotača, jezika i pisma do računala i mobilne telefonije. Ponekad su tehnološke novotarije označavale bitnu prekretnicu u civilizaciji koja donosi velike društvene promjene.

Kao da je tehnologija kotač zamašnjak društvene evolucije u kojoj onaj koji se ne može prilagoditi nestaje.

Vjerojatno se upravo ovo događa i danas sa globalnom informatizacijom i Internetom. Čak je ustanovljena i nova globalna podjela stanovništva (pored inih podjela) na digital natives i immigrants, domorodci i došljaci, tj. rođeni u  internetskoj eri ili prije nje. Cijeli paradoks je u tome da je došlo do obrata, generacije djece spadaju u domorodce, a generacije roditelja u došljake, na one «digitalizirane» od rođenja i one koji još analogno razmišljaju i pamte «analogno vrijeme». Kao da djeca na ovoj prekretnici nisu došljaci u svijet (biološku realnost) u koji su ih donijeli roditelji već su ona vodiči svojim nespretnim roditeljima u svijetu  virtuale i binarnosti. Stari i neki «vrli novi svijet».

Psihoanaliza zasigurno  već pripada tradiciji, starom svijetu, a bila je i važan čimbenik ljudske samospoznaje tijekom 20-tog stoljeća?

Ima li za nju mjesta i u budućnosti?

To će svakako pokazati jedino vrijeme koje dolazi, a ja bih želio danas, vezano i uz film koji ćemo gledati (Ona, Spike Jonze 2013),  navesti neka razmatranja koja se mogu pronaći i u doista škrtoj psihoanalitičkoj literaturi o promjenama koje donosi tehnokultura.

Neću se koncentrirati na promjene u psihoanalitičkom settingu koje donose nove tehnologije tzv. «remote-analysis», analiza na daljinu ili popularnije Skypeanaliza ili na komunikaciju psihoanalitičara i pacijenata izvan settinga putem e-maila i sms-a. Više ću se usmjeriti na pitanje primijenjivosti psihoanalitičke teorije i prakse u svijetu tehnokulture. U svom eseju Psihoanaliza i naše doba  (Matačić, 2014) pisao sam o tome više osobno,  emotivno pa i generalizirajuće te sam dobio i kritički feedback o konzervativnom i pesimističkom pristupu.  Nekim temama iz tog teksta ću se vratiti i danas ali nastojati ću to kroz neutralniji pristup.

Ideja o tome da je Ja (ego), prije svega tjelesni ego (Freud, 1923), teorija o tome kako je nastanak uma posljedica postojanja u tijelu, može se navesti kao kamen temeljac psihoanalize u cjelini. To kako reprezentiramo, fantaziramo i strukturiramo vlastito iskustvo življenja u tjelesnosti značajno determinira naš unutarnji psihički život kao i naše postojanje u vanjskoj realnosti (Charlotta Bjorklind 2014).

Odmah pomišljamo i na to kako istraživači na području umjetne inteligencije najavljuju kao stvar vrlo bliske budućnosti i dosizanja besmrtnosti, mogućnost «pospremanja uma izvan biološkog tijela u tehnološka» za što povjesničar Yuval Harari (Homo Sapiens, kratka povijest čovječanstva, 2011)  tvrdi da će se dogoditi do kraja ovog stoljeća.

Dakle, u psihoanalizi smatramo da iskustvo tjelesnosti čini osnovu naše psihičke strukture, psihoseksualnog razvoja, razumijevanja istosti i različitosti a time i sposobnosti odnošenja prema drugima i drugačijima (Lemma,2014).

Tehnološki napredak neupitno stvara izazov takvom poimanju iskustva tjelesnosti kao osnove psihološkog razvoja, samo «da li to znači da idemo ka društvu masovne psihopatologije s još većom potrebom za psihološkim znanjem i razumijevanjem ili pak ka društvu temeljno različitih umova, gdje više uopće neče biti mjesta za psihoanalizu» – pita se Bjorklind (2014).

Neki autori (Tylim, 2012, Lemma i Capparotta 2014) ističu kako ljudi doživljavaju tehnološka sredstva, gadgete prije kao tjelesne ekstenzije nego li kao odvojene  predmete tehničke uporabe. Računala a u još većoj mjeri «pametni» telefoni ili danas Googlove virtualne naočale su dakle, ekstenzije tijela kao svojevrsne proteze ili čak i kao neki novi «organi».

Isto tako, slika tijela, body-image je nešto što je u našem dobu izuzetno u fokusu pozornosti, što se stalno nanovo preispituje i redizajnira, sve više udaljeno od svog sadržaja tj. «analognog» iskustva tjelesnosti, prema formi, izgledu, image-u  pa i «digitalno» kreiranom. Ako je histerija s prijelaza 19-tog na 20-to stoljeće bila «histerija tjelesnih funkcija», konverzija mentalnog u tjelesno, na ovom našem milenijskom prijelazu ona poprima  «histeriju forme, izgleda, multiplih rodova». Pomislimo samo na one koji se podvrgavaju mnogostrukim navodno estetskim operativnim zahvatima da bi izgledali kao lutke, likovi iz bajke, horrora ili animiranog filma.

Florence Guignard ( Lemma i Capparotta 2014) razmatra kako se u današnje doba virtualnosti strukturira odnosno bolje rečeno destru(ktur)ira individualni psihoseksualni razvoj.

Ona navodi kako se «latencija između formulacije želje i njezinog zadovoljenja ukida uslijed lako dostupne mogućnosti neposrednog zadovoljenja bilo offline ili online (Guignard 2014). Isto tako i latencija kao razvojna faza u Freudovom modelu razvoja psihoseksualnosti. Koncepti psihičkog sazrijevanja, neuroze, potiskivanja i naknadnog efekta (Nachtraeglichkeit) mogućnošću «instant-zadovoljenja» gube svoje značenje. Tako ni adolescencija više ne osigurava mogućnost rekapitulacije, prorade i integracije infantilne seksualnosti i prijelaza u tzv. zrelu genitalnu seksualnost već opstaje kao predgenitalna polimorfno perverzna seksualnost i kod tzv. «odraslih» subjekata.

Ovo uključuje dominaciju tipičnih ranih, primitivnih mehanizama obrane: (vertikalnog) rascjepa, poricanja i disocijacije kao i stapanje rodnih i spolnih identiteta i uloga tzv. gender blending (Kantrowitz 2012, Bjorklind 2014) Prema tim promjenama psihoanaliza se može odnositi kao prema manifestaciji infantilizirajuće psihopatologije na cjelokupno društvo ali se može naći i u situaciji, posebice u krugovima tzv «akademskih psihoanalitičara» koji se bave teorijom a ne terapijom, da u pokušaju stvaranja nove teorijske baze (gender, queer), ili revizije psihoseksualne teorije u smjeru unazad, u regresiju, tvrde da je psihoanaliza u svojoj osnovi queer teorija ( Tim Dean 2006).

Fonagy, s druge strane, tvrdi kako je psihoseksualnost utemeljena biološki, odnosno kao «temeljni evolucijom-zaštićeni instinktni nagon» te da, iako napredak tehnologije može utjecati na njene vanjske manifestacije, na nagon kao takav, društvene promjene u suštini ne mogu utjecati (Fonagy 2014, Lemma i Capparotta 2014).

Ovo mi se čini posebno važnim istaknuti.

Priroda u puno većoj mjeri utiče na kulturu nego li je kultura spremna to priznati, to je uostalom i u samom temelju psihoanalize. Glorificiranje kulture i tehnologije kao čovjekovog djela kojim može pobijediti ali i uništiti prirodu počesto se zaista čini pukom eskapadom narcizma. Uostalom, i virtualnost dolazi od latinskog virtus što označava čovjekovu moć, čime se naglašava čovjekova moć stvaranja prije negoli postojanja u realnom svijetu.

Obzirom da se možemo složiti da nove tehnologije, gadget-i a i video-igre sa mogućnosti «življenja drugih života» i mijenjanja avatara, u kojima uživaju djeca i adolescenti digitalni domorodci, a i dosta imigranata, mogu utjecati na razvoj psihoseksualnosti, isto tako mogu utjecati i na ono što se smatralo glavnim razvojnim zadacima adolescencije: individuaciju, stabilizaciju identiteta i slike o sebi (self-image).

Za Erika Eriksona je 60-tih godina centralni razvojni konflikt adolescencije bio – identitet nasuprot konfuziji. Danas je fluidnost seksualnih identiteta u zapadnim društvima više norma nego patologija, barem u «virtualnoj realnosti» koju nam kreiraju mediji.

Sherry Turkle (Turkle   1984, 1997, Gabbard 2014, Bjorklind 2014) je iskovala termin «drugi self»  (second self) koji bi opisivao identitet u Internet eri polazeći od pretpostavke da kompjuter nije samo emocionalni objekt već i «objekt s kojim se zajedno misli». U sučelju jezika i tehnologije stvaraju se novi mehanizmi mišljenja i interakcija pa i doživljavanja selfa. Računalo i Internet tako postaju svojevrsna e-Majka ili iMajka koja «preprogramira» mozak djeteta od onoga kako je to učinila živa, stvarna majka u ranom razvoju ili na njegovo «programiranje» utječu već od početka.

Što ako i majka više bulji u ekran svog  računala negoli u lice svog dojenčeta i malog djeteta? Što ako se i ono još i od najranije dobi «zrcali» u ekranu tableta isto koliko i u majčinom licu ili čak i više? Kako će to utjecati na sliku o sebi, sliku-tijela, percepciju seksualnosti i sposobnost za objektne odnose u takvih subjekata kad (ili bolje, ako ikada) odrastu? Kako je u takvoj konstelaciji održiva Winnicottova koncepcija «pravog selfa» i nasuprot onog lažnog? Ili pak koncept prijelaznog prostora?

Iskustvo življenja u «drugom svijetu» video igara u virtualnom prostoru vodi i do kreacije tzv «pseudo-selfa» ( Lemma i Capparotta 2014 ) ostvarenog kroz avatare koji onda omogućuje prevladavanje tenzije između «pravog» i «lažnog» selfa u Winnicottovom smislu pojmova, koja postoji u sučelju psihičkog i vanjskog realiteta.

Otvorena je debata i o tome u kojoj se mjeri može Internet usporediti sa Winnicottovim prijelaznim prostorom (Bjorklind 2014). Virtualni Objekt u cyber-prostoru sasvim sigurno nudi prevagu u smjeru ojačavanja narcizma, grandioznosti Selfa,  iluzije da se vanjski realitet u većoj mjeri može «stvoriti» i oblikovati prema vlastitoj želji i potrebi nego li u pregovaranjima sa «principom realnosti».

Cyberspace je pojam koji je kreirao pisac William Gibson u sci-fi romanu Neuromancer iz 1984. Etimološki korijen pojma cyber dolazi od grčkog kybernan  sa značenjem kontrolirati, upravljati što također naglašava ulogu kontrole i manipulacije realnošću.

Drugi self bi dakle bio intersubjektivni konstrukt čovjeka i stroja odnosno onog virtualnog «realiteta» (Matrixa, u poznatoj filmskoj trilogiji braće Wachowski, 1999,2003,2003) kojeg stroj donosi u odnos.  Da li je to onda proces kreiranja novih drugačijih subjekata i da li su oni zapravo izloženi pogubnom patološkom utjecaju omnipotentne Matice i življenju u surogat svijetu? Novih subjekata koji neće niti shvaćati što im i kako to psihoanaliza može uopće ponuditi?

Sama mogućnost beskonačnog i omnipotentnog rekreiranja Selfa u cyber-prostoru video igara i društvenih mreža, bez utjecaja vanjskog realiteta i njegova «principa» čini ovaj «potencijalni prostor» idealnim za «obrambenu upotrebu u odnosu na sve psihičke posljedice tjelesnosti Selfa» (Lemma 2014).

Spomenuvši društvene mreže i komunikaciju putem Interneta dotakli smo i drugi aspekt ovih fenomena vremena brzih promjena uz njegov utjecaj na psihoseksualnost, sliku tijela i Selfa, a to su različiti modusi komunikacije, nazovimo ih:

  1. analogna ili off-line komunikacija
  2. digitalna ili on-line komunikacija

Sve veći dio vremena smo uronjeni u on-line komunikaciju bilo «jedan-na-jedan» bilo «umreženi». U kolikoj je mjeri taj novi vid komunikacije prihvaćanje odnosa na distanci zahvaljujući tehnologiji, a koliko pak novi model koji mijenja način života i komunikaciju u realnosti?

Iskustva nedvojbeno govore u prilog tzv «efekta online dezinhibicije» u kojem relativna anonimnost i realna udaljenost od objekta kao i obraćanje amorfnim masovnim objektima vodi do regresivnih oblika izražavanja: projekcija, nagonskog pražnjenja, govora mržnje, prostačenja, divljanja, masovne histerije. Gotovo da pojavom društvenih mreža možemo govoriti o novom fenomenu: Masovna psihologija Interneta.

Svakako da nas kao psihoanalitičare koji smo senzibilizirani za regresivne fenomene ovo jako zanima ali i uznemiruje, posebice kada to ima snažan utjecaj na realni sektor: međuljudski, obiteljski i politički prostor. Shvaćajući taj cyber-prostor kao prazni ekran na koji se mogu isprojicirati razni nesvjesni sadržaji shvaćamo i njegov potencijal za privlačenje projektivnih mehanizama, najregresivnijih transfernih fenomena, konkretnih enactmenta nesvjesnih predgenitalnih konflikata koji se u tom prostoru neumjereno pojačavaju i šire.

Gabbard (2014) upotrebljava termin cyberpassion- strast u virtualnom internetskom prostoru ili E-rotica, kako bi označio regresivne i suštinski transferne fenomene koji se zbivaju između ljudi koji se ne poznaju ali se zaljubljuju jedno u drugo putem komunikacije preko Interneta. Upravo nedostatak informacija o realnoj osobi «s druge strane žice» omogućava Internet regresiju i transferne fenomene. Ljubav, strast, bijes, narcističke rane, osjećaj odbačenosti sve se to može rekreirati u virtualnom prostoru. Gotovo jedna trećina odraslih na Internetu posjećuje razne stranice, forume i chat-ove u kojima može zaklonjena relativnom anonimnošću prepustiti se neobuzdanim seksualnim fantazijama koje bi najvjerojatnije ostale inhibirane ili čak nezamislive u tjelesnoj prisutnosti druge osobe (Gabbard 2014).  Riječ je o cybersexu, novom obliku seksualnog (samo)zadovoljavanja u svijetu usamljenih i otuđenih pojedinaca, o narcističkom pseudo-odnosu sa vlastitom fantazijom.

Prije negoli winnicottijanski prijelazni prostor virtualni prostor bi se mogao usporediti sa Steinerovim pojmom «psihičkog zaklona» (psychic retreat, Steiner 1993), prostora dovoljno udaljenog od realnog objektnog odnosa koji u povlačenju i izolaciji osigurava zaštitu kako od shizo-paranoidnih tako i od depresivnih tjeskoba ali je ujedno i psihopatološki fenomen koji njeguje perverzne mehanizme odnošenja te zastoj u osobnom razvoju i sazrijevanju.

Vjerojatno virtualni prostor nije nešto samo po sebi – zaključuje Bjorklind (2014) – a to kako će biti percipiran ili korišten zavisi ponajviše o pojedincu samom, odnosno njegovoj sposobnosti razlikovanja subjektivnog objekta (self-object, Kohut) od vanjske realnosti koja je izvan omnipotentne kontrole.

Upravo ovo zadnje, poimanje i konzekventno prihvaćanje vanjske realnosti je u srži koncepta depresivne pozicije prema Melanie Klein (1935,1940, Bjorklind 2014). Neki autori kao Stephen Hartmann (Hartmann 2012, Bjorklind 2014) smatraju kako neki oblici komunikacije preko računala bitno utječu na slabljenje depresivne pozicije ili neuspostavljanje iste u dovoljnoj mjeri kod digitalnih domorodaca, što ima značajne reperkusije na psihoanalitičku teoriju i praksu upravo zato jer je jačanje depresivne pozicije, prilagodba vanjskim realitetu tzv. normalizacija, temeljni cilj psihoanalitičkog procesa i liječenja. Prevladavanje principa realiteta nad principom ugode, realnosti nad fantazijom, svjesnog nad nesvjesnim. Psihoanalitički pogled na normalnost u odnosu na psihotične nukleuse u ličnosti svakako naglašava procjenu realnosti kao demarkacionu liniju zdravlja i ludosti.

A Internet je kao beskonačni prostor sna koji bezgranično gratificira infantilne želje. Cyberspace je «složena forma kolektivne halucinacije» (Gibson 1984, Lemma & Capparotta 2014)

Optimalna frustracija (Winnicott) je u psihoanalizi temeljni preduvjet za stabilizaciju osjećaja stvarnosti, a kada dolazi posredstvom tehnologije do zamagljivanja i destabiliziranja granica fantazije i realiteta te bezgranične gratifikacije (koja se dade dobro prodati i unovčiti) tada je dramatični porast borderline stanja i sve težih oblika narcističkih poremećaja sasvim lako razumljiv.

«Novi pacijenti» kako ih naziva Bonaminio su oni koji «temeljno pate od poremećaja subjektiviteta, smisla egzistencije I osjećaja postojanja (ili čak mogućnosti bivanja)» , u velikoj se mjeri razlikuju od tzv. klasičnih pacijenata za koje je psihoanaliza dizajnirana kao terapija, «ako su takvi ikada i postojali» (Bonaminio 2014, Lemma i Capparotta 2014). Oni donose u psihoanalitičku terapiju probleme življenja ili stilova života, suštinski narcističku dimenziju psihopatologije. Imaju poteškoće u «reprezentaciji» psihičkog doživljaja i u identitetu samom.

Da li su to novi stanovnici domorodci «vrloga novoga svijeta» u kojem će psihoanaliza biti anakrona i obsoletna, posve neupotrebljiva?

Bonaminio upozorava da psihoanalitičari i uopće stručnjaci na području mentalnog zdravlja mogu upasti u dvostruku zamku. S jedne strane u de-patologizaciju određenih oblika ponašanja koja postaju prevladavajući «stilovi življenja» a s druge u njihovu hiper-patologizaciju (kao npr. u cjelini osuđivanje korištenja video-igara kao oblika jedino obrane i povlačenja od realiteta) (Bonaminio 2014, Lemma i Capparotta 2014).

Da li se psihoanaliza treba prilagođavati njima i stvarati novi koncept «normaliteta» ili treba ustrajati na temeljnim paradigmama?

Freud je pisao o «nezadovoljstvima u kulturi» za koje bi psihoanaliza mogla biti lječidbena, a danas smo u prilici ili pak zamci, da kao psihoanalitičari formirani i educirani na psihoanalitičkim fundamentima, izražavamo «nezadovoljstvo kulturom».

Jesmo li, ukoliko ustrajemo na temeljnim paradigmama, «solidno anakroni» i trebamo li prepustiti  «tržište mentalnog zdravlja» omnipotentnim multitasking psihoterapeutima i njihovim instant-tehnikama i self-help franšizama?

Treba li psihoanaliza ustrajati ili se mora prilagoditi?

Vjerojatno i jedno i drugo.

Izbjeći i Scilu i Haribdu, depatologizaciju ili hiperpatologizaciju našeg doba.

Umjesto zaključka, završimo s citatom slavnog dramskog pisca i glumca Sama Sheparda (Gabbard 2014, Lemma i Capparotta 2014) i Gabbardovim komentarom na to što je Shepard kazao a to je slijedeće:

«Bitka za zemljište je završena… Sada je granica u računalu tako da postaje stvar unutrašnjosti. Računala potiču kontinuirano sanjanje o tome što bi moglo biti i granica koju danas svi istražuju je imaginacija.»

Gabbard zaključuje da ukoliko je Shepard u pravu onda nema brige za budućnost psihoanalize jer ona je oduvijek bivala, istraživala ju i opstajala upravo na toj granici.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2017. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo