VELIKA LJEPOTA

Stanislav Matačić, psihoanalitičar IPA

grande-belezzaFilm talijanskog redatelja Paola Sorrentina «La Grande belezza» (2013), je iznenađujuće ali posve zasluženo pokupio gotovo sve najznačajnije svjetske filmske nagrade za proteklu godinu. Sorrentino (Napulj, 1970) je prije toga bio relativno malo poznat izvan Italije iako je već bio autor pet zapaženih cjelovečenjih filmova.

Jep Gambardella ( Toni Servillo) je 65-godišnji novinar, autor jednog romana u mladosti, koji se etablirao kao kralj partijanera na zabavama rimskog jet-seta. Film započinje proslavom njegovog 65-tog rođendana (Sorrentinovi junaci su listom stariji muškarci), nakon koje sazna za smrt svoje jedine mladenačke i životne ljubavi što pokrene narcističku bilancnu krizu koja ga na koncu filma odvodi na otok, na rt ispod svjetionika, mjesto gdje je prvi put vodio ljubav sa Elisom. Na tom unutrašnjem putu u prošlost vidimo ga u nizu interakcija sa drugim «izgubljenim» likovima iz svijeta koji ga okružuje.

Ne skrivajući inspiraciju filmovima velikana talijanske kinematografije posebice vječnog Fellini-ja (Slatki život 1960, Osam i pol 1964, Rim 1972)) ali i Antonioni-ja (Avantura 1960, Noć 1961) Sorrentino je pola stoljeća kasnija uspio napraviti samosvojno remek-djelo na tragu tih velikih majstora koje će zasigurno i za slijedećih pola stoljeća stajati uz bok njihovim djelima. Točno dvadeset godina nakon Fellinijeve smrti potvrdio se novi velikan talijanske kinematografije.

Kao što je La dolce vita bila prikaz lutanja, isto tako novinara, Marcella Rubinija (Marcello Mastroianni) kroz beskrajne noći vječnog grada tako I Jep traži «veliku ljepotu» u cjelonoćnom partijanju koji imaju maničnu katarzu u «vlakićima koji nikuda ne vode». To je svojevrsno putovanje kroz Danteovski purgatorij «na kraj noći» što je i naslov Celineovog romana iz kojeg je Sorrentino izvukao početni citat filma. Velika se ljepota traži na krivom mjestu. U uvertiri filma je jutro u kojem japanski turist doslovno «umire od ljepote» pri pogledu na vječni grad. Turisti su jedini pravi ljudi u Rimu, reći će kasnije cinik Gambardella.

Sorrentinov Gambardella je četvrt stoljeća stariji Marcello Rubini i Guido Anselmi (oba je utjelovio Mastroianni) u pola stoljeća starijoj Italiji (Sorrentino je rođen točno 50 godina nakon Fellinija). Velika ljepota je rekapitulacija «bolje prošlosti» kako glavnog lika tako i vječnog grada, talijanske kinematografije te današnje berlusconijevske Italije. Bolest koju je Fellini dijagnosticirao u svom «filmu bez nade» kako Slatki život naziva lik kardinala u četiri godine kasnijem Osam i pol ,u punom je zamahu pola stoljeća kasnije, a zove se ispraznost, površnost, besmislenost, pretencioznost, grandioznost, jednom rječju kultura narcizma (Lasch 1979). Život po «načelu ugode» (Freud), kao i u sloganu RTL televizije «samo zabava». Jep kaže u monologu koji kao narator filma izgovara kada ga vidimo dok šeće uz Tibar: « Želio sam biti kralj života na visokoj nozi i uspio sam. Nisam želio samo ići na zabave, želio sam imati moć da ih upropastim.», što je manifest narcizma, tako primijenjiv za mnoge naše suvremenike koji teže moći u svim sferama javnog života, posebice u politic,i i nažalost u tom svom «magnum opusu» najčešće i uspijevaju uz zdušnu podršku sustava «tzv. demokracije» liberalnog kapitalizma, odnosno «kulture narcizma».

I Sorrentino je precizan dijagnostičar; osim Jepa čitava je galerija narcističkih karaktera ocrtanih u skicama sa točnim detaljima, baš poput karaktera iz romana Sorrentinovog vršnjaka i sugrađanina Niccoloa Ammanitija kojeg je potpisao kroz riječi patetičnog glumca na rođendanskom partiju koji«u jednom filmu igra papu a u drugom narkomanskog ovisnika». Cijela ta galerija dokonih i materijalno osiguranih, grozničavo se trudinikada ne završiti vlastitu adolescenciju («vlakić koji nikuda ne vodi») i poreći neumitno protjecanje vremena (Sorrentino završava film vožnjom niz Tibar kao odjavnom špicom).

«Kojim se poslom baviš» – pita Jep Oriettu, dobro uščuvanu damu u dobi ne bitno manjoj od njegove, dok šetaju noću praznom Piazzom Navona. «Ja sam bogatašica». «Izvrsno zanimanje» – ironično će on. Nakon što odrade seks bez odnosa, dok ona ide u drugi dio ogromnog bogataškog stana po MacBook da bi mu pokazala svoje selfije koje objavljuje na Facebooku i skuplja lajkove «prijatelja», on pobjegne bez pozdrava, a mi čujemo komentar njegovih misli : «Nakon 65. rođendana sam shvatio da nemam vremena da bih radio stvari koje ne želim». Prekasno? Ne može napisati drugi roman jer «nema mira ni koncentracije u Rimu», a i čemu bi kada bi to ionako bio «roman o ničemu», neostvarena ambicija Gustava Flauberta.
Ako je Fellini u Slatkom životu najavio epidemiju bolesti današnjice koja se zove «patološki narcizam» (U DSM-ovima i u izvješćima SZO nazivana bipolarnim poremećajem ili potpuno ispraznim i potrošenim terminom – «depresija», što je zapravo samo simptom kliničke slike patološkog narcizma – potištenost uz osjećaj praznine, besmislenosti i dosade vrlo različit od melankolije u kojoj ima i tuge i pretjeranog osjećaja krivnje), Sorrentino je prikazao punu kliničku sliku razvijene bolesti koja je dosegla danas pandemijske razmjere zahvaljujući ponajprije medijima, uključujući i film. Jep je ipak svjestan situacije i iako se naizgled savršeno prilagodio kulturi narcizma, ima proboje ljudskosti i empatije. Premda održi, besprijekorno odjeven kao modni arbitar, malo predavanje Ramoni o tome kako se treba ponašati na pogrebima i kako plakanjem ne treba «ukrasti show» ožalošćenoj obitelji te kako se brižno formulira fraza izražavanja sućuti, patetična i zapravo lažna, kada vidi da pokojni Andrea, čiju patnju i patološku povezanost s majkom nije mogao ili nije htio razumjeti, zapravo nije imao niti jednog jedinog prijatelja da bi ponijeli lijes s njegovim tijelom, Jep je prvi koji uskače i organizira nošenje lijesa te pritom brizne u plač.
Početak krize njegovog narcizma kreće saznanjem o jednoj drugoj smrti kada također ne može suzdržati provalu pravih emocija i suze, a to je smrt Elise de Santis (santi=sveci, svakako poveznica sa likom sestre Marije zvane Santa =svetica), djevojke koja ga je ostavila 8.9.1970. godine i kada saznaje od njenog ožalošćenog muža Alfreda Marija da je upravo on, Jep bio jedina ljubav Elisinog života.

Prvo Jepovo pitanje Elisinom mužu je: «Da li imate djece?», a kada ovaj odgovori ne, jer on nije mogao, Jepov instant odgovor je: « Ja mogu». Može, ali neće jer se nije spreman žrtvovati. On je sam svoje vlastito dijete kojim se bavi i kom se brine čitavog života.

Nakon tog saznanja, slično kao i u Fellinijevom Osam i pol, narcistički breakdown počinje snom.

Uspavljujući se, Jep gleda u plafon i vidi morsku površinu. Bertram Lewin (1953) je upotrijebio termin «dream screen», odnosno «platno na kojem se projicira san», ekvivalent filmskog platna i navodi da je to majčina dojka. Najranije «platno» koje je dojenče vidjelo prije negoli bi nasisano zaspalo i «projekcija» sna počela. I Narcisov «odraz u jezeru» je zapravo zrcaljenje u majci (Leiriopa je bila riječna nimfa) a i Winnicott je isto tako korigirao Lacana i njegovu «zrcalnu fazu», interpretacijom da je uistinu prvo zrcalo u kojem se dijete ogleda zapravo majčino lice.
U trenutku kada modrinu zapara trag glisera sigurni smo da Jep već sanja. Vidimo zabrinuta lica i uzvike upozorenja Jepu od strane mladih djevojaka na obali te on zaranja da bi se sklonio od prijeteće smrti te izranja ponovno mlad i lijep. Pogleda prema obali i uhvati pogledom Elisin smješak nježnosti i ljubavi, sreće što je živ. To je očito početak njihove ljubavne priče. No san onda ode u drugu sliku, gdje majka u Rimu traži djevojčicu koja se sakrila u kapelicu, u nivo ispod razine zemlje simbolizirajući valjda i nesvjesno ali i smrt kao konačnu separaciju, jer tamo su kripte. Gledajući jedno drugo kroz okno s rešetkom djevojčica mu kaže: «Ti si nitko.» Možemo pretpostaviti da se u tom trenutku Jep probudio iz tjeskobnog sna kao i Guido u 8 i ½. Sorrentino nam ne pokazuje to buđenje, već je slijedeći kadar cjedionik za naranče u koji bulji pri doručku. Slika u snu djevojčice u kripti iza rešetaka je kroz rad sna kondenzacija slike susreta pogleda sa djevojčicom u samostanu jutro nakon proslave rođendana, djevojčicom koja ne može odvojiti pogleda od njega i koju tek časna-majka otjera, te susreta pogleda s Elisom. Susret pogleda i smješak prepoznavanja je prva komunikacija majke i dojenčeta što se zbiva u trećem mjesecu života bebe i što je Rene Spitz nazvao prvim organizatorom psihe.

Djevojčica u samostanu je nalik Elisi u mlađoj dobi ali i djevočici s čijim se pogledom susretne Marcello Rubini na kraju Slatkog života, na plaži u Ostiji, nakon još jedne probdjevene noći. I dok gledalac zna tko je ona a Marcello ju ne prepoznaje.

Prvi san je unutarnji znak početka raspada narcističke strukture «lažnog selfa» (kao i u 8 i ½), na kojoj je Jep sagradio osobni i profesionalni život. Dvije su narcističke povrede pokrenule taj slijed događaja. Jedna je 65-ti rođendan koji je , koliko god ga Jep manično proslavio, zapravo dob za odlazak u mirovinu i svođenje završnih računa. Druga je dakako vijest o Elisinoj smrti, koja je otvorila krastu ispod koje je stara. nikad zacijeljena i shvaćena rana, zadana 8.-og (a ne 11.rujna), 1970 godine. Jedan od likova u Jepovom društvu je i Sebastiano Paff, «najveći talijanski pjesnik» koji «ništa ne govori zato jer sluša» i koji je autor stiha kojeg zlobno citira Jep: «Gore s životom, dolje sa sjećanjima…». Manifest kulture zaborava. Društva koje se više ne želi sjećati, ne želi zaći ispod površine stvari. «Gore sa zabavom, dolje s psihoanalizom…».

Kada razgovara s Violom o problematičnom Andrei, Jep ju savjetuje da ga odvede «analisti», dakle psihoanalitičaru. I u engleskom i hrvatskom prijevodu «analista» je preveden kao therapist, terapeut, što je znak još jednog potiskivanja psihoanalize. Viola kaže kako je bio kod «analiste», ali da nije htio ostati u terapiji. Na to Jep predloži psihijatra koji će mu propisati lijekove, ali niti to ne pomaže.

Ništa, osim smrti u suicidu, ne može raskinuti simbiotsku vezu Majke Leiriope i sina Narcisa.

Prvi san se vraća ponovno na kraju filma u obliku (najvjerojatnije) novog sna kojim film i završava. U trenutku kada Jep otkrije usnulu (ili umrlu) sestru Mariju – Sveticu, na podu svoje spavaće sobe, usne pored nje u fotelji. Nakon toga ga vidimo kao da se ujutro probudio, u razgovoru s sestrom Marijom (Marija, Mare, More, Madre, Majka) u fantazmagoričkoj sceni. Jato flamingosa je na Jepovom balkonu ponad Colloseuma. Dok on iznenađen gleda prizor, Svetica mu kaže kako ona zna kršćansko ime svake od ovih ptica (referenca na sv.Franju Asiškog), pa ga upita zašto on nije nikada napisao drugu knjigu. «Tražio sam veliku ljepotu ali … (uz oklijevanje) nisam ju našao» – odgovara. Na to ga Svetica upita da li zna zašto ona jede samo korijenje. Ne, ne zna. «Zato jer su korijeni važni» – reče ona i otpuše jato flamingosa u njihov let kući.

Jutro. Skok u vodu Tibra. Opatice u trku u klaustru samostana (Claustrum, Meltzer 1992). More. Jep je na palubi broda. Povratak korijenima, Otok njegove mladosti na horizontu.

Mladi Jep gleda Elisu koja mu pogledom punim obećanja pokazuje svoje dojke. Jep ju gleda s nižih stepenica koje vode ka svjetioniku (falusu, muškom principu) u pozadini. U isto je vrijeme (u nesvjesnom, u snu) i dojenče koje je otkrilo ljubav prema dojci-izvoru života, adolescent koji živi svoju prvu ljubav i uskoro će osjetiti ekstazu tjelesnog sjedinjenja sa svojom adolescentom ljubavi Elisom, ali i ostarjeli Jep kojeg duh već mrtve Elisa zove da ju slijedi. Ovo je u filmu smontirano usporedo sa usponom na koljenima sestre Marije uz stube crkve ka oltaru (križni put) u slavu Boga-Oca, na kojem je slika raspetog Krista, božjeg sina s kojim se vjenčala time što je postala opatica.
U off-u se čuje Jepov glas : «Tako sve završava – smrću. Ali najprije je bio život, skriven iza bla-bla-bla,.. Tišina i osjećaj. Osjećaj i strah. Ispod je ispod. Ne opterećujem se time što je ispod. Dakle neka roman započne. Poslije svega to je samo trik (žirafa koja nestaje). Samo trik».

Obmana, privid, fantazija,film…
Zadnji kadar. Elisino prekrasno lice. Pa onda naslov – La grande belezza.
Kraj. Film je gotov. On je samo trik, obmana, fantazija.
Odjavna špica. Rijeka. Panta rei.

Kao i Guido na kraju Osam i pol, u sceni plesa života uz nezaboravnu glazbu Nina Rote i ovdje se Umjetnik uzdiže iz pepela kao Feniks i ponovno stvara. Slavi život. Ciklično vrijeme koje prkosi linearnom. Nadamo se da se Jep uspio probuditi iz ovog sna u kojem je došao najdublje u svojoj regresiji narcističke dezintegracije, do trenutka početka odnosa sa vlastitim životom, dojenčeta koje gleda majčino lice i grudi.
Što je ta velika ljepota o kojoj govori film?
Ispod sveg «bla-bla-bla» narcističke kulture, to je ono što se riječima ne može izreći i dosegnuti.
Život sam. On je «la grande belezza».
Ogden je zapisao (Ta umjetnost psihoanalize, 2005) : «Psihoanaliza je proživljeno emocionalno iskustvo i kao takvo se ne može prevesti, prepisati, zabilježiti, objasniti ili izreći riječima. Ona je ono što jest». Istina.

Kao i sama umjetnost, s onu stranu medija kojima se prenosi. A Sorrentino se ovim filmom iskazao kao vrhunski predstavnik istinske Umjetnosti.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo