SIGMUND FREUD (1856-1939) I ŽIDOVSTVO

Da bismo razumjeli Freudov odnos prema judaizmu, religiji uopće i antisemitizmu, moramo se najprije ukratko osvrnuti na njegov život i djeloautor: prof.dr. Eduard Klain, psihoanalitičar IPA

freudpics1Sigmund Freud rodio se u Freiburgu u Moravskoj (sada Republika Češka) gdje se obitelj doselila iz Kölna zbog antisemitizma. Uskoro su iz istog razloga a i zbog očevog bankrota (trgovac tekstilom) otišli u Leipzig i nakon godinu dana u Beč gdje je Sigmund Freud proveo najveći dio svog života. Danas se u Freibergu Freudova rodna kuća nalazi u ulici, koja je po njemu dobila ime. U Beču nažalost još nema Freudove ulice. U srednjoj školi bio je najbolji đak, maturirao je summa cum laude. Teško se odlučivao što će studirati. Zanimala ga je Biblija a pravo je želio studirati zbog svog prijatelja i kolege. Oduševljavao se i Darwinom i njegovom teorijom. Međutim, Göethe ga je najviše privukao, a preko Göethea i njegovih pjesama o prirodi stigao je do medicine.

Od neurofiziologije preko hipnoze do psihoanalize

Freud je započeo kao znanstvenik u neurofiziološkom laboratoriju u Beču kod Brückea. Tu je učinio neka značajnija otkrića ali nije mogao ostati za stalno jer je želio osnovati obitelj. Znanstveni rad tada kao i sada bio je slabo plaćen. Zbog toga se posvećuje kliničkoj medicini i privatnoj praksi. Liječi „žvčane bolesnike“ fizikalnom terapijom i započinje hipnozu koju je učio u Parizu kod slavnog Charcota. Kako je uvijek bio kritičan uočava da hipnoza ne uspijeva baš često i tijekom hipnotičkih seansi sve više uviđa značenje nesvjesnog. Samo psihoanalizu ustvari otkrila je pacijentica. Freud je kao što smo rekli vidio da hipnoza baš kod svih nema rezultata, pa je pokušao pritiskajući prstima pacijenta po čelu na neki način forsirati da se sjeti događaja iz života, osobito iz djetinjstva. Tako dok je jedna pacijentica pričala, Freud ju je nešto upitao a ona se okrenula i rekla mu: „Doktore nemojte me prekidati“. Tako se rodila psihoanaliza metoda slobodnih asocijacija gdje pacijent slobodno iznosi sv e ono što mu padne na pamet. Možda bi sada trebali istaknuti da je Sigmund Freud po vokaciji bio znanstvenik. I sve što je radio moralo je imati znanstvenu podlogu. Ovo je neobično važno za njegov odnos prema religiji uopće i judaizmu posebno.

Osnovne postavke psihoanalize najkraće rečeno su istraživanje nesvjesnog, dječji seksualitet. Psihoanaliza je od samih početaka bila osporavana, napadana, prezirana i izložena podcjenjivanjima i izrugivanjima. To je na Freuda imalo veliki utjecaj jer je bio vrlo osjetljiv ali istovremeno i vrlo hrabar. On je sve to hrabro podnio i mogli bismo reći čak stoički. On sam je rekao da je svjestan toga da spada među ljude koji su uzdrmali savjest čovječanstva i da je spreman snositi posljedice zbog svojih otkrića. Suvremenici su ga opisivali kao ozbiljnog i više neveselog čovjeka. To je lako razumljivo jer je imao velike probleme u prihvaćanju psihoanalize a od 1923. godine do smrti bolovao je od karcinoma u usnoj šupljini koji je izazivao teške bolove i probleme u govoru što je za jednog predavača vrlo veliki problem. Danas je psihoanaliza u civiliziranom svijetu prihvaćena i Međunarodno psihoanalitičko udruženje ima oko 11 000 članova. I mi u hrvatskoj imamo malu grupu psihoanalitičara (7 članova Međunarodnog udruženja i 10 kandidata).

Psihoanaliza kao liječenje je dugotrajan i zahtjevan proces i za terapeuta i za pacijenta. Ona se služi tehnikom slobodnih asocijacija odnosno analizira sve ono što pacijent govori bilo da se radi o njegovim sjećanjima, doživljajima, snovima, omaškama itd. Tijekom analize stvara se vrlo važan i prisan odnos između pacijenta i analitičara tzv. transfer, a analitičar prema pacijentu ispoljava svoj kontratransfer. U svom radu analitičar se služi interpretacijama tj. tumačenjima i to prvenstveno transfera a služi se i konfrontacijama (sučeljavanjima), klarifikacijama (razjašnjenjima). To sve se događa u procesu u kojem se razvija i transferna neuroza posebni odnos pacijenta prema analitičaru čije razjašnjenje dovodi do gubitka simptoma, do promjena u ponašanju i promjena u ličnosti pacijenta.

Freud i religija

Poznato je da Freud nije bio religiozan. On je smatrao da je religija kao svaka druga humanistička disciplina. Ništa izvan i iznad toga. Govoreći o bogovima napominjao je da bogovi i vjera imaju zadatak i iluziju ispunjenja želja. On je to komparirao sa snovima koji također u svom latentnom dijelu imaju kao važnu ulogu ispunjenje želja. Freud kaže: „Oni (bogovi) istjeruju užas prirode, mire čovjeka s okrutnošću sudbine osobito kada se ona pokazuje kao smrt. Vjera kompenzira patnje, koje civilizirani život nameće čovjeku“. On dalje navodi kako religija ublažava osjećaj bespomoćnosti pred silama prirode od tajfuna i potresa do bolesti. Besmrtnost je nagrada za patnju. Religija također pomaže ljudima u bespomoćnosti pred unutarnjim nagonskim željama i težnjama. Freud navodi da je religija slična opsesivnim ritualima i kaže „neuroza je osobna religija svakog čovjeka a religija je univerzalna opsesivna odnosno prisilna neuroza. ona utječe po njemu na potiskivanje i odustajanje od seksualnih i destruktivnih impulsa. Međutim, nastavlja Freud religija je iluzija koja nije nužno bezvrijedna. međutim, izvori su joj pogrešni a to su nekritične ljudske želje.

Freud i židovstvo

Freudov otac bio je odgojen u ortodoksnoj židovskoj tradiciji koju su poštovali do dolaska u Beč. Nepoznato je zašto je otac odustao od židovske tradicije kad su doselili u beč. Freudovo ime bilo je Shlomo Sigismund što je također imalo religijski karakter. Otac mu je u sedmoj godini poklonio Bibliju s napisanom napomenom na Hebrejskom jeziku tražeći od njega da proučava stare tekstove. Međutim, Freud to nije učinio. Obitelj njegove žene Marte Bernays bila je vrlo religiozna. Njen djed bio je glavni rabin Hamburga. Problemi su nastali oko njihovog vjenčanja. Martina obitelj je insistirala nas vjerskom vjenčanju, a Freud je smatrao da je sasvim dovoljno civilno vjenčanje. marta ga je međutim uspjela ubijediti da u Austriji civilno vjenčanje nije priznato. Tako su se oni vjenčali i vjerskim obredom i civilnim. Freud je bio poznavatelj Biblije i židovske tradicije, međutim, smatrao je da je Bibliju pisao čovjek a ne Bog. Ona po njemu predstavlja vanjsku manifestaciju unutrašnje traume židovskog naroda. Govoreći o židovskom bogu Freud kaže da je to najstroži Bog kojeg ne smije ni slikati, čak se ne smije spominjati ni njegovo ime. Židovski bog zabranjuje sve seksualno osim odnosa u braku kao i agresivno zadovoljavanje. On ga uspoređuje sa strogim superegom koji jedino dozvoljava sublimaciju u intelektualno. 1937. godine Freud piše značajno djelo „Mojsije i monoteizam“. U njemu navodi da je krivnja židova ubojstvo oca tj. Mojsija i njegovo pretvaranje u božanstvo. Sellin 1922. godine našao je u knjigama proroka da je Mojsije ubijen u ustanku tvrdoglavih Židova i njegova religija odbačena. On to smatra značajnim za čežnju za Mesijom. Freud navodi da je to ubijanje Mojsija odnosno oca istočni grijeh i početak kršćanstva. Zbog toga i Židovi danas čekaju Mesiju. Kršćani međutim su na mjesto oca postavili sina koji je uklonio oca i on je spasio kršćane otkupivši bez vlastite krivnje njihove grijehe. Freud ističe: „Vrijedno bi bilo razumjeti zbog čega je monoteistička ideja imala tako duboki utjecaj na židovski narod i da su je oni uspjeli tako čvrsto zadržati. Ja mislim da je moguće naći odgovor. Sudbina je donijela velika i dobra i loša djela u davnim danima tj. ubistvo oca koje je dovelo do ponavljanja toga u židovskom narodu u osobi Mojsija, jedne značajne figure oca. To je bio slučaj acting outa umjesto prisjećanja kao što se događa vrlo često sa neuroticima tijekom psihoanalize“. (Agiranje, acting out je proces kada aktivno ili verbalno ili fizički nešto učinimo obično agresivno umjesto da o tome razmišljamo i to analiziramo). Freud ukazuje na još jednu veoma značajnu pojavu kod židovske religije, a to je da nema života poslije smrti. On kaže: Stara židovska religija potpuno je odbacila besmrtnost. Mogućnost postojanja nakon smrti nigdje se i nikada ne spominje.“ U već spomenutom djelu „Mojsije i monoteizam“ Freud izražava ideju koja je uzdrmala židovski svijet i stvorila mu mnoge nove neprijatelje. Freud na jednom mjestu i ističe da je sad već star, pred smrt pa može o tome govoriti što se ranije nije usudio. To je njegova teza da je Mojsije bio Egipćanin. Ako želimo ukratko iznijeti njegove teze zašto je to tako možemo reći slijedeće:

1. U Egiptu je 1358. godine prije Krista bila proglašena prva u svijetu monoteistička religija. Zastupao ju je faraon Ahnaton koji je svog boga nazvao Aten (Atum). Po Ahnatonovoj smrti ta vjera je bila zabranjena, a njeni sljedbenici su bili zatvarani. Mojsije je bio jedan od sljedbenika monoteističke religije za vrijeme Ahnatona.

2. Židovima koje je izveo iz Egipta zajedno s drugim plemenima Mojsije je uveo cirkomciziju koja se rada prakticirala samo u Egiptu.

3. Freud ističe da izvori govore kako je Mojsije sporo govorio što bi moglo ukazivati na to da nije dobro znao jezik plemena. Freud dalje navodi da je Mojsije po svoj prilici bio princ, svećenik ili vojskovođa. Bio je tvrdoglav i temperamentan i imao je potrebu da vodi plemena iz Egipta.

Mislim da je Freud svoj odnos prema židovstvu najcjelovitije izrazio u obraćanju svečanom sastanku B’nai B’rith-a koji se u njegovu čast održao 6. maja 1926. godine povodom njegovog 70-og rođendana. Freud je napisao jer tada više nije mogao razumljivo govoriti. Prije čitanja njegovog pisma govor o Freudu održao je njegov liječnik prof. Ludvig Braun. Freud je između ostalog napisao i slijedeće: „U mojoj osamljenosti ja sam tražio krug ljudi čvrstog karaktera koji će me prihvatiti na prijateljski način usprkos mojim problemima. Vaše društvo je za mene bilo mjesto gdje sam takve ljude našao. To što ste vi bili Židovi moglo je za mene biti povoljno i pogodno. Jer sam i ja sam Židov i uvijek mi se činilo besmisleno da negiram tu činjenicu. Koja veza me držala za židovstvo (stid me je to priznati) nije bila ni vjera, ni nacionalni ponos, jer sam ja uvijek bio nevjernik i odgojen bez religije, ali ne i bez poštovanja za ono što se zove etički standardi ljudske civilizacije. I iznad toga ja sam imao percepciju da ja mojoj židovskoj prirodi dugujem dvije karakteristike koje su bile neophodne za mene u teškom tijeku mog života. Zbog toga što sam bio Židov ja sam bio oslobođen mnogih predrasuda koje ograničavaju druge pri korištenju njihovog intelekta. I kao Židov ja sam bio pripravljen da se pridružim opoziciji i da se ne složim s većinom.“

U ovom kontekstu dodao bih i Freudovo pismo povodom otvaranja Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu 1925.godine. Freud piše: „Povjesničari su nam rekli da je naša mala nacija preživjela uništavanje nezavisnosti svoje države samo zato jer je počela premještati poštivanje vrijednosti na duhovne stvari, na religiju i literaturu. Sveučilište je mjesto na kojem se daje znanje i ono je iznad svih razlika u religiji, u naciji i gdje se vrši istraživanje koje će pokazati čovječanstvu koliko daleko oni razumiju svijet oko sebe i koliko daleko ga oni mogu kontrolirati. Ovo zbivanje je novi svjedok razvoja prema kojem je naš narod uvijek kretao posljednjih 2000 godina kada nismo imali sreće.“

Freud nije vjerovao u opstojnost židovske države u Palestini. U prilog tome govori i njegovo pismo doktoru Chaimu Koffleru 1930. godine koji je tražio Freudovu podršku nakon masakra Palestinaca nad židovskim naseljenicima 1929. godine. Freud mu odgovara: „Ja ne mogu učiniti ono što vi želite. Ja nisam u mogućnosti da prevladam moju averziju da opterećujem publiku svojim imenom, a sadašnje kritičko vrijeme nije ni pogodno za to. Tko god želi da utiče na mase mora im dati nešto što ih pobuđuje i pali a moja racionalna i ravnodušna procjena cionizma to mi ne dopušta. Ja naravno simpatiziram s ciljevima cionizma ponosan sam na naše sveučilište u Jeruzalemu i veseo sam i radostan našim prosperitetom u Palestini. Ali s druge strane ja ne mislim da će Palestina ikad postati židovska država niti da će kršćani i muslimani ikad biti spremni da njihova sveta mjesta budu pod židovskom vlasti.“ Freud je ovdje očito pogriješio.

Freud i antisemitizam

Freud se rano i na ružan način susreo s antisemitizmom. U svojoj autobiografiji opisuje kako je šetao sa svojim ocem koji je imao a glavi novi krzneni šešir. Odjednom je jedan čovjek došao i zbacio mu šešir u jarak pokraj puta. Freud je napeto očekivao što će učiniti njegov otac. Ovaj je uzeo šešir, otresao prašinu i stavio ga na glavu. Freud kaže da je to bilo veliko razočaranje za njega, jer nije mogao vjerovati da će njegov otac tako kukavički postupiti. Vlastiti susret s antisemitizmom imao je najprije na studiju. To ga je silno iznenadilo da je u očima kolega manje vrijedan zato što je Židov. Tijekom života nažalost često se susretao s antisemitizmom. Spomenut ćemo samo dvije situacije. Zbog antisemitizma vrlo kasno je postao profesor iako mu je do toga bilo vrlo stalo. Naime redovite profesore u Austriji je morao potvrđivati car. Bio je predložen za Nobelovu nagradu, ali je nikada nije dobio.

Freud smatra da su brojni razlozi antisemitizmu, neki su svjesni a mnogo njih je i nesvjesnih. Freud kaže: „Židove mrze jer su ubili Boga a nisu priznali i pokajali se. Mi znamo da je tek nedavno katolička crkva skinula anatemu sa Židova bogoubojica. Freud dalje navodi da su uvijek i svugdje bili manjina ali vrlo značajna i uspješna manjina. Nisu se mnogo razlikovali od ljudi u okolici ali baš zbog toga su izazivali njihovu mržnju i prezir. Tako je Freud i postavio tezu o narcizmu malih razlika. U tom smo se imali nažalost priliku uvjeriti tijekom Domovinskog rata kada je mržnja zavladala između Srba, Hrvata i Bošnjaka u čemu je sigurno određenu ulogu imao i narcizam malih razlika. Freud dalje nastavlja da su židovi ponosni i opiru se tlačenju. Oni su sposobni i imaju izraženu osobnost koja se manifestira u trgovini i daje važan doprinos svakoj vrsti kulture. Imenovani su prvorođenom i najdražom djecom božjom što izaziva mržnju i ljubomoru drugih naroda. oni se podvrgavaju cirkomciziji što izaziva arhajski kastracijski strah kod ljudi koji ih okružuju. Naravno, taj kastracijski strah je nesvjestan. Zanimljivo je da ih najviše mrze oni koji su najkasnije postali kršćani tj. oni koji su bili prisiljeni da se pokrste i na taj način postanu kršćani. Freud to objašnjava projekcijom vlastitih mržnji na Židove prema ljudima koji su ih natjerali na kršćanstvo. Spominje se da su nacisti mrzili i Židove i katolike. na kraju još navodi da se Židovi osjećaju superiornima, da su narcistični i samosvjesni i da to često pokazuju.

Psihoanaliza i antisemitizam – Freud se pita da li je to što je Židov provociralo antipatiju prema psihoanalizi odnosno da li je antisemitizam bio jedan od elemenata neprijateljstva prema psihoanalizi. Pita se dalje da li je slučajno Židov otkrio psihoanalizu i zaključuje da je Židovima najbliža osamljenost u opoziciji. Tako Freud piše svom kolegi: „Mi kao Židovi ako želimo surađivati s drugim ljudima moramo razviti malo mazohizma i biti spremni na nepravdu. Budite sigurni da kad bi se ja zvao Oberhuber moje ove ideje bile bi prihvaćene s manje otpora usprkos svim ostalim čimbenicima.“ Treba ovdje naglasiti da su svi prvi psihoanalitičari bili Židovi. Zbog toga se Freud toliko veselio Jungu i Bleuleru koji su bili nežidovi. nažalost oni su ga oba napustili i njega i psihoanalizu.

Kad je u pitanju nacizam Freud je kao i mnogi Židovi bio naiva. Iako su njegove knjige gorile u Berlinu već 1933. godine on ni 1938. godine nije vjerovao da će nacisti njemu nešto nažao učiniti. Zanimljivo je još napomenuti kako je Freud doživljavao korijene antisemitizma. On piše: „Kastracijski kompleks je najdublji nesvjesni korijen antisemitizma. Već u jaslicama dječačići čuju da Židovi nešto skidaju s penisa, komad penisa i to im daje pravo da ih preziru.

Poznato je da Freud nije htio napustiti Beč iako je nacistička opasnost bila vrlo izražena. Svi su ga nagovarali i molili, ali on je bio tvrdoglav sve dok jednog dana Gestapo nije pritvorio njegovu najdražu kćer Annu. Kada se ona vratila kući on je konačno pristao da otputuje za Englesku. Njegovi prijatelji platili su veliku sumu novca da izađe Freud i članovi njegove obitelji. Moramo priznati da je tu određenu ulogu odigrao i Mussolini koji se za Freuda založio kod Hitlera. Tako Freud sa obitelji dolazi 1938. godine u London. Vrlo star i umoran, bolestan on se ipak oduševljava kada pročita nešto protiv antisemitizma. Tako se oduševio člankom nežidova koji je napisao da postoji crkveni prosvjed protiv antisemitizma ali slab i zakasnio, postoji i intelektualni u ime humanosti. Nema prosvjeda u ime istine o Židovima koji su posebni, ali su dali veliki doprinos čovječanstvu, završava članak citirani nežidov. On te iste godine piše engleskim novinama članak o antisemitizmu. 23.09.1939. godine Freud umire u svojoj kući u Londonu.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo