Njegov prvi trening analitičar bio je Paul Schilder tijekom godinu dana a drugi Šandor Rado tijekom 18 mjeseci. Superviziju je obavio sa Karen Hornay u Berlinu i Helen Deutsch u Beču. 1928.g. postaje članom bečkog psihoanalitičkog društva  i to članstvo trajalo mu je do II. Svjetskog rata.  Između 1928. i 1935. godine radio je kao neuropsihijatar u zagrebačkoj bolnici a od 1935. do 1941.g. radio je u Stanici za mentalnu higijenu. Tijekom čitavog navedenog perioda do početka II. Svjetskog rata imao je psihoanalitičke pacijente u privatnoj praksi. Rat je prekinuo rad prof. Betlheima i on je otišao u partizane i tamo bio do konca rata 1945.g.

Vrlo važna godina za razvoj psihoanalize u Hrvatskoj je 1948. kada prof. Betlheim dolazi na Neurološku i psihijatrijsku kliniku Medicinskog fakulteta u Zagrebu kao asistent u svojoj 50. toj godini. Pun entuzijazma iznimnog za njegove godine okupio je malu grupu mladih i znatiželjnih psihijatara kojima je pokazivao psihodinamku psihotičkih pacijenata i imao duge razgovore o psihoanalizi. To je bila jezgra budućeg psihoterapijskog odjela. 1952.g. prof. Betlheim je postao direktni član međunarodnog psihoanalitičkog udruženja što je vidljivo u pismu tadašnjeg predsjednika Heinza Hartmanna. 1953.g. dr. Betlheim je osnovao ambulantni odjel za psihoterapijsko liječenje neuroza u Neurološkoj i psihijatrijskoj klinici u Zagrebu u podrumu bolnice. Odjel se sastojao od nekoliko soba u vrlo prometnom hodniku, ali duh i entuzijazam dr. Betlheima i njegovih suradnika realizirali su se velikim psihoterapijskim radom u neadekvatnim uvjetima. Liječio je psihoanalitički pacijente u psihoterapijskom odjelu kao i njegovi suradnici koji su bili trenirani u psihoanalizi od njega. Sistematska teorijska edukacija njegovih najbližih suradnika počela je na koncu pedesetih godina kada su počeli prikazivati i proučavati Freudove slučajeve, informirali se o psihoanalitičkim teorijskim postavkama i jednom tjedno imali grupnu superviziju na kojoj su prikazivali svoje pacijente koje su liječili psihoanalitičkom psihoterapijom.

Kasnih pedesetih i u šezdesetim godinama prof. Betlheim je odlučio  da počne trening analizu sa najužim suradnicima. Prof. Betlheim je silno volio educirati u psihoanalizi ali i u psihoanalitičkim psihoterapijama. Osim svojih užih suradnika on je educirao i studente medicine, psihijatre i druge stručnjake. Radovi prof. Betlheima su se razvijali u širokom spektru od uže psihoanalitičkih preko primijenjene psihoanalize na razumijevanje psihoza gdje je dao veliki doprinos zajedno s velikim Heinzom Hartmannom u razumijevanju psihotičnog materijala pacijentica kod Korsakovljeve psihoze. Njihov rad citirao je i Sigmund Freud u jednom kasnijem izdanju „Tumačenja snova“. Prof. Betlheim je pisao i o primjeni psihoanalize na individualnu i grupnu psihoterapiju. Posebne doprinose dao je u liječenju hipnozom pacijenata sa smetnjama potencije. Njegov originalni članak o induciranim sugestijama u snovima impotentnih pacijenta dobio je široko popularnost u svjetskoj literaturi. Mnogo je pisao i o elementima transfera u odnosu liječnika opće medicine i pacijenta. Obrađivao je i mnoge druge teme u čijem je ishodištu uvijek psihoanaliza. Smrću prof. Betlheima 1970.g. na neki način se stvorio vakuum u trening analizama.

Od 1992. započinje renesansa psihoanalize u Zagrebu supervizijama u Italiji u okviru talijanskog psihoanalitičkog društva i pod patronatom međunarodne psihoanalitičke organizacije koje su se odvijale u Trstu. Za ovu renesansu najviše je zaslužan dr. Paolo Fonda psihoanalitičar iz Trsta. Tako su udareni temelji kasnijem priznavanju naših psihoanalitičara i osnivanjem Studijske grupe Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja (IPA).
Na kongresu Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja održanom u New Orleansu 2004. potvrđena je Hrvatska psihoanalitička studijska grupa sa sjedištem u Zagrebu. To je bio veliki datum za našu psihoanalizu.