Povijesni razvoj psihoanalize

Povijesni razvoj psihoanalize u Hrvatskoj

Razvoj psihoanalize u Hrvatskoj povezan je najprije s imenom profesora Stjepana Betlheima koji je rođen u Zagrebu 1898. g. u židovskoj obitelji tekstilnog trgovca. Medicinu i specijalizaciju iz neuropsihijatrije završio je u Beču, Berlinu i Parizu. S psihoanalizom se susreo u Beču i tamo je bio u treningu.

Njegov prvi trening analitičar bio je Paul Schilder tijekom godinu dana a drugi Šandor Rado tijekom 18 mjeseci. Superviziju je obavio sa Karen Hornay u Berlinu i Helen Deutsch u Beču. 1928.g. postaje članom bečkog psihoanalitičkog društva i to članstvo trajalo mu je do II. Svjetskog rata. Između 1928. i 1935. godine radio je kao neuropsihijatar u zagrebačkoj bolnici a od 1935. do 1941.g. radio je u Stanici za mentalnu higijenu. Tijekom čitavog navedenog perioda do početka II. Svjetskog rata imao je psihoanalitičke pacijente u privatnoj praksi. Rat je prekinuo rad prof. Betlheima i on je otišao u partizane i tamo bio do konca rata 1945.g.

Vrlo važna godina za razvoj psihoanalize u Hrvatskoj je 1948. kada prof. Betlheim dolazi na Neurološku i psihijatrijsku kliniku Medicinskog fakulteta u Zagrebu kao asistent u svojoj 50. toj godini. Pun entuzijazma iznimnog za njegove godine okupio je malu grupu mladih i znatiželjnih psihijatara kojima je pokazivao psihodinamku psihotičkih pacijenata i imao duge razgovore o psihoanalizi. To je bila jezgra budućeg psihoterapijskog odjela. 1952.g. prof. Betlheim je postao direktni član međunarodnog psihoanalitičkog udruženja što je vidljivo u pismu tadašnjeg predsjednika Heinza Hartmanna. 1953.g. dr. Betlheim je osnovao ambulantni odjel za psihoterapijsko liječenje neuroza u Neurološkoj i psihijatrijskoj klinici u Zagrebu u podrumu bolnice. Odjel se sastojao od nekoliko soba u vrlo prometnom hodniku, ali duh i entuzijazam dr. Betlheima i njegovih suradnika realizirali su se velikim psihoterapijskim radom u neadekvatnim uvjetima. Liječio je psihoanalitički pacijente u psihoterapijskom odjelu kao i njegovi suradnici koji su bili trenirani u psihoanalizi od njega. Sistematska teorijska edukacija njegovih najbližih suradnika počela je na koncu pedesetih godina kada su počeli prikazivati i proučavati Freudove slučajeve, informirali se o psihoanalitičkim teorijskim postavkama i jednom tjedno imali grupnu superviziju na kojoj su prikazivali svoje pacijente koje su liječili psihoanalitičkom psihoterapijom.

Kasnih pedesetih i u šezdesetim godinama prof. Betlheim je odlučio da počne trening analizu sa najužim suradnicima. Prof. Betlheim je silno volio educirati u psihoanalizi ali i u psihoanalitičkim psihoterapijama. Osim svojih užih suradnika on je educirao i studente medicine, psihijatre i druge stručnjake. Radovi prof. Betlheima su se razvijali u širokom spektru od uže psihoanalitičkih preko primijenjene psihoanalize na razumijevanje psihoza gdje je dao veliki doprinos zajedno s velikim Heinzom Hartmannom u razumijevanju psihotičnog materijala pacijentica kod Korsakovljeve psihoze. Njihov rad citirao je i Sigmund Freud u jednom kasnijem izdanju „Tumačenja snova“. Prof. Betlheim je pisao i o primjeni psihoanalize na individualnu i grupnu psihoterapiju. Posebne doprinose dao je u liječenju hipnozom pacijenata sa smetnjama potencije. Njegov originalni članak o induciranim sugestijama u snovima impotentnih pacijenta dobio je široko popularnost u svjetskoj literaturi. Mnogo je pisao i o elementima transfera u odnosu liječnika opće medicine i pacijenta. Obrađivao je i mnoge druge teme u čijem je ishodištu uvijek psihoanaliza. Smrću prof. Betlheima 1970.g. na neki način se stvorio vakuum u trening analizama.

Od 1992. započinje renesansa psihoanalize u Zagrebu supervizijama u Italiji u okviru talijanskog psihoanalitičkog društva i pod patronatom međunarodne psihoanalitičke organizacije koje su se odvijale u Trstu. Za ovu renesansu najviše je zaslužan dr. Paolo Fonda psihoanalitičar iz Trsta. Tako su udareni temelji kasnijem priznavanju naših psihoanalitičara i osnivanjem Studijske grupe Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja (IPA).

Na kongresu Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja održanom u New Orleansu 2004. potvrđena je Hrvatska psihoanalitička studijska grupa sa sjedištem u Zagrebu. To je bio veliki datum za našu psihoanalizu.

Povijest IPA; Korijeni i razvoj IPA

Freud je spominjao više nego jednom, i to s priličnom nostalgijom, deset godina « divne osamljenosti» tijekom kojih je razvijao psihoanalizu. Bez sumnje je time smatrao period koji je započeo krajem suradnje s Breuerom 1984.g., kada je ostao i nastavio raditi sam, bez ijednog kolege s kojim bi mogao raspravljati. Nakon objavljivanja Freudove prepiske s Fliessom, znamo da su oni nastavili živu korespodenciju u kojoj je Freud Fliessa koristio kao «rezonantnu plohu» za svoje ideje u razvoju; isto tako zanamo da su neke od njih bile itekako potaknute teorijama samoga Fliessa. Štoviše, nijh dvojica su imali brojne susrete koje je Freud u šali zvao njihovim «kongresima». Ova riječ je bila nagovještaj onoga što će tek doći.. U tom smislu Freud nije bio potpuno osamljen u radu, iako je bilo istina da nije imao suradnika u Beču; Fliess je bio Berlinčanin.

1902, vjerojatno na inicijativu Stekela, koji je bio njegov pacijent, Freud je pozvao četvoricu (Stekela, Adlera, Kahanea i Reitlera) na susrete u kojima bi diskutirali o njegovom radu, i oni su osnovali, kako su to sami nazvali, Psihološko Društvo Srijede, pošto su se sastajali svakog tjedna u taj dan. Do 1908. bilo je 14 članova i ime je promijenjeno u Bečko Psihoanalitičko Društvo; te godine mu se pridružio i Ferenczi. Pored samih članova, bilo je i gostiju koji su kasnije postali važni za razvoj psihoanalize: Eitingon, Jung, Abraham i Jones; svaki je od njih kasnije bio predsjednik IPA.

1907.g. Jones je posjetio Junga u Zurichu. Dotada se Jones nije susretao sa Freudom iako je dobro poznavao njegova djela a i sam je prakticirao psihoanalizu s pacijentima u Londonu od kraja 1906. Baš je Jones bio taj koji je savjetovao Junga da bi trebalo organizirati međunarodni skup koji bi okupio kolege iz različitih zemalja kako bi raspravljali o zajedničkom interesu za psihoanalizu. U skladu s tim, može se smatrati da je Jones bio prvi koji je iznio ideju koja je dovela do rađanja IPA. Freud je podržao prijedlog i sam je izabrao Salzburg kao najbolje mjesto za planirani sastanak. Jones je želio da se skup zove Međunarodni Psihoanalitički Kongres ali se Jung odlučio za naziv Prvi Kongres Freudovske Psihologije. Kakogod bilo, taj prvi neformalni susret se danas smatra prvim međunarodnim psihoanalitičkim kongresom, iako Međunarodno Udruženje tada još nije bila osnovano. Na tom skupu održanom 27.travnja 1908. ideja o međunarodnoj asocijaciji je raspravljena i prihvaćena. Osim te odluke, najznačajniji događaj u Salzburgu je bila Freudova prezentacija slučaja Čovjeka Štakora; toliko je interesa izazvala da je produžena na više od četiri sata. Slijedeći je Kongres održan u Nurnbergu u ožujku 1910., i na tom je Kongresu osnovana IPA. Freud je prvi put susreo Ferenczija kratko prije Kongresa u Salzburgu, ali se njihovo prijateljstvo brzo produbljavalo, i nakon Salzburga je Freud zatražio od Ferenczija da izradi prijedlog o tome kako da se analitičari što bliže povežu. Ferenczi je to uradio u Nurnbergu; inzistirao je na tome da Jung bude predsjednik novog udruženja, te da službeno sjedište bude u Zurichu. Freud je također smatrao da su ti prijedlozi važni iz više razloga. Prije svega, imao je izuzetno visoko mišljenje o Jungu. Već najmanje godinu dana vidio je u Jungu svog duhovnog nasljednika, onoga kome se budućnost psihoanalize može sa sigurnošću povjeriti. Freud je također vjerovao da je od najveće važnosti da se u javnosti psihoanalizu više ne poistovjećuje s Bečom, niti da se smatra nečim specifično židovskim. I tako je Jung kao Švicarac i Ne-Židov, smatran kao idealna osoba za vođu te izabran za prvog predsjednika IPA. Središnjica je postala Zurich, mjesto u kojem je živio predsjednik.

Tijekom nekoliko idućih godina, poslove IPA vodio je Jung, zajedno sa Riklinom kao tajnikom. U lipnju 1911., Adler se povuko iz Bečkog Društva, zajedno s nekolicinom drugih članova; osnovao je vlastito udruženje za Individualnu psihologiju. Stekel ga je naslijedio na poziciju urednika časopisa Zentralblatt. Freud ovim nije bio zadovoljan pa je u listopadu 1912. i Stekel otišao iz Duštva.

U međuvremenu, se održao i treći Kongres u Weimaru u rujnu, 1911. Ovaj put, je prema izvještaju bilo 106 članova IPA. Kongres je prihvatio oba od novosnovanih američkih društava: Newyorško i Američku Psihoanalitičku Asocijaciju. Zentralblatt je postao službeno glasilo IPA, ali ubrzo mu je primat uzeo Internationale Zeitschrift fur Psychoanalyse, osnovan od Freuda u siječnju 1913. i pod uredništvom Ferenczija, Jonesa i Ranka. Časopis je neprekidno izlazio do 1941.g. Osim toga, s izlaženjem je 1912.g. započeo i Imago posvećen primijenjenoj psihoanalizi. U Weimaru je Jung bio ponovno izabran za predsjednika a bilo je i dogovoreno da slijedeći kongres bude u Munchenu 1913.

Tijekom perioda između kongresa, odnos Freud i Junga se pogoršavao zbog ozbiljnog razmimoilaženja kako znanstvene tako i osobne naravi. Početkom 1913. odnos je završio obostranim prihvaćanjem kraja. Međutim, Jung je nastavio biti predsjednik IPA i predsjedao je kongresu u Munchenu u rujnu 1913. Bilo je mnogo nezadovoljstva; Abraham je predložio da se oni koji se ne slažu suzdrže od glasovanja kada je ponovni izbor Junga predložen, i zaista 22 od 52 člana su bila suzdržana, Štoviše, nakon reizbora, Jung je ubrzo prepoznao da je njegova pozicija neodrživa i povukao se sa mjesta predsjednika u travnju 1914.; Zuriško društvo se također povuklo iz IPA u srpnju. Tako je pukla zadnja veza između Junga i psihoanalize.

Freud je predložio da Abraham bude privremeni predsjednik do idućeg kongresa, koji je predviđen za rujan 1914.; ali izbijanje rata u kolovozu je dovelo do njegova otkazivanja, te nije bilo daljnjih kongresa do onoga održanog u Budimpešti u rujnu 1918. Gotovo svi sudionici bili su iz Austrije ili Mađarske, dvoje iz Njemačke, dvoje iz Nizozemske i jedan iz Poljske, tako da je Kongres jedva bio međunarodan. Ferenczi je izabran za predsjednika, ali uslijed kaotičnog stanja i u Mađarskoj i Austriji nakon poraza u ratu, smatrao je da nije u mogućnosti vrštiti tu funkciju pa je zamolio Jonesa da ju privremeno preuzme, što je ovaj i učinio.

Prvi je svjetski rat doveo do zastoja u aktivnostima IPA. Svrha zbog koje je osnovana bila je uspostava veza među psihoanalitičarima u raznim zemljama. To se očitovalo kroz organizaciju međunarodnih kongresa da bi se razmijenjivale znanstvene spoznaje, objavljivanje Biltena u kojem bi se prenosile informacije o aktivnostima u raznim Društvima te osnivanje znanstvenih časopisa koji su se zapravo sveli na dva: Internationale Zeittschrift i Imago.

Još 1912. kada su Adler i Stekel otišli, a Jung je pokazivao jasne znakove da i on ide tim putem, Jones je osnovao Tajni Odbor kolega potpuno odanih Freudu i osnovnim postavkama psihoanalize. Izvorno su ga činili Jones kao predsjedavajući, Ferenczi, Rank, Sachs i Abraham. Eitingon se pridružio 1919. Od svakog člana Odbora zahtijevalo se da javno ne izražava nikakve odmake od temeljnih postavki psihoanalize a da prije toga svoja gledišta nije raspravio sa ostalima. To bi bila i još prihvatljivijja forma zaštite predložene od Ferenczija na Kongresu u Nurnbergu; sastojala bi se u «Staroj Gardi» reprezentiranoj Odborom, i bila bi u njihovim rukama radije negoli u predsjednika IPA. Pošto je u 1912. to bio Jung, čije je odvajanje od psihonalize već bilo predvidljivo, došlo je do udaljavanja tajnog Odbora od službenih aktivnosti IPA pod Jungovim vodstvom. Jones je rekao da je Odbor zadovoljavajuće djelovao tijekom deset godina. Bilo je važno na samo to što je Odbor podržavao jedinstvo tijekom toga perioda, nego i to što je kreirao tradiciju koja bi se mogla nazvati oligarhijom (ili bi se moglo reći meritokracijom) u samoj IPA.

Tijekom nekoliko godina u devetsto-dvadesetima, ozbiljne su se teškoće pojavile u odnosu Ranka i ostalih članova Odbora. On je Odbor napustio 1925. a njegovo je mjesto zauzela Anna Freud. Odbor je konačno raspušten 1927.g.

Nakon rata, održan je Kongres u Haagu 1920.g.; koji je bio više međunarodan negoli kongres u Budimpešti 1918. i ponovno je povezao kolege razdvojene ratom. Sudjelovalo je 62 članova. Britansko i Švicarsko Društvo su formalno prihvaćeni, a Jones je izabran za predsjednika.

Internationaler Psychoanalytischer Verlag, nezavisnu izdavačka kuću osnovao je Freud u siječnju 1919, s ciljem nezavisnosti psihoanalitičkog objavljivanja; značajna svota novca je bila obećana od strane von Freunda iz Budimpešte, ali on je nažalost umro u siječnju 1920. Javile su se nepremostive prepreke i novac nikada nije stigao. Rank je radio izuzetno vrijedno za Verlag, a i Jones je bio vrlo aktivan, posebno u objavljivanju u Engleskoj. Osnovao je Međunarodnu psihoanalitičku biblioteku i International Journal of Psycho-Analysis, prvi broj kojega je izišao 1920.g.
Sedmi se Kongres održao u Berlinu 1922.g., i na njemu je utvrđeno da se Kongresi održavaju ubuduće svake druge godine. Jones je ponovno izabran za predsjednika, a Abraham za tajnika – promjena sa dotadašnjom praksom da tajnik mora pripadati istom Društvu kao i predsjednik.

Sljedeći Kongres je održan 1924.godine, kao i prvi, u Salzburgu. Priopćeno je da su prisustvovala 263 člana IPAe u usporedbi s 22 člana na prvom Kongresu. Sljedeći Kongres u Bad Homburgu je bio od posebne važnosti. Predsjedavao je Abraham. Održana je preliminarna konferencija na kojoj je raspravljano o treningu i prijedlogu za osnivanje međunarodne organizacije za trening koja bi promovirala jedinstvene standarde. Delegati Društava su bili pozvani; Ferenczi je bio predsjedavajući. Eitingon je uveo niz važnih načela. Trening ne može biti ostavljen privatnoj inicijativi individua – umjesto toga, različite države bi trebale osigurati institute i pravila za trening koja bi trebala biti utvrđena od strane IPA. Trening bi trebao uključivati “instrukcijsku analizu” i analizu pacijenta pod supervizijom. Svatko tko je želio provoditi psihoanalizu, morao je završiti svoj trening prije nego što bi postao članom IPAe. Odlučeno je da svako Društvo mora izabrati Odbor za trening koji broji ne više od 7 članova te da bi ti odbori trebali formitati Međunarodno povjerenstvo za trening (kasnije preimenovano u Komisiju – Međunarodna komisija za trening). Povjerenstvo bi bilo središnje tijelo IPA za sva pitanja koja se tiču psihoanalitičkog treninga. Eitington je bio imenovan privim predsjednikom Povjerenstva za trening.

Jones je primjetio da su na ovom Kongresu postale očite ozbiljne razlike koje su se pojavljivale između Amerilkanaca i Europljana po pitanju analize koju vode laici (ne-medicinari). Obojica, Freud i Ferenczi, su smatrali da aplikante za trening ne bi trebalo poticati na medicinsko obrozovanje dok su Amerikanci inzistirali, zbog rasprostranjenosti šarlatanstva u Americi, na barem obaveznom stupnju medicinskog obrazovanja. Jones i Eitingon su zauzeli središnju poziciju – medicinski trening bi se trebao poticati, no ne bi trebalo inzistirati na njemu. Kongres je konačno usvojio rezoluciju usmjeravajući ITC da donese plan uvjeta za prijam u trening te da se ne smije ništa poduzeti dok se takav plan ne donese. Odbor koji je Eitingon imenovao u tu svrhu sastavljen je isključivo od članova iz Berlina čiji zaključci nisu zadovoljili mnoga Društva. Novi, uistinu međunarodni odbor, imenovan je na slijedećem kongresu, s Jonesom kao predsjedavajućim. Njihov izvještaj je jednoglasno prihvaćen na Kongresu u Wiesbadenu 1932.godine; on preporučuje da pravila za selekciju kandidata, uključujući laike, treba ostaviti diskreciji svakog pojedinog Društva. Abraham je ponovo izabran za predsjednika IPA u Bad Homburgu (1925. godine), ali je umro nekoliko mjeseci nakon Kongresa. Eitingon je preuzeo njegove dužnosti, a Anna Freud je zamjenila Eitingona na mjestu tajnika.

U Innsbrucku (1927. godine), Eitingon je formalno izabran za predsjednika. Odbor je prestao postojati kao tajna organizacija; njegovo mjesto su zamjenili službenici Udruženja – to jest predsjednik, dva podpredsjednika, tajnik i blagajnik; tijelo koje se obično naziva Središnjim izvršnim odborom. Kongres je prvi put održan izvan kontinentalne Europe – u Oxfordu1929. godine. Eitingon je primjetio da Udruženje raste vrlo sporo; smatrao je da je uzrok tome generalno inzistiranje da članovi budu analizirani. Ponovno je izabran za predsjednika te nakon tri godine ponovo u Wiesbadenu. Kongres je odgođen između 1931. do 1932. godine zbog unutarnje situacije u Njemačkoj koju su potresali ozbiljni ekonomski problemi. Eitingon je izvijestio o postojanju sedam instituta za trening te da noviji instituti prakticiraju metode treninga kojim se služe u Berlinu, Beču i Londonu.

Novi pododbor za trening izradio je preporuke koje potvrđuje da je jedini autoritet za prijam u trening i za trening, Odbor za trening. Pravila koja se tiču izbora kandidata laika su prepuštena svakom pojedinačnom Odboru za trening, ali bi trebalo ostaviti prostora u pravilima za iznimke. Nitko ne može tvrditi da je kvallificiran za psihoanalitičara dok njegov/njezin trening nije završen prema pravilima Odbora za trening. Kandidati laici moraju obećati da se nikad neće baviti savjetodavnim radom, savjetnik koji upućuje pacijenta, ostaje pravno odgovoran. Trening mora trajati najmanje tri godine te uključivati dvije godine teorije kao i trening analizu kod odobrenog analitičara i dvije “kontrolirane” (supervizirane) analize u trajanju od barem godinu dana svaka. Neanalitičke studije u srodnim područjima se potiču. Analitičari laici trebaju učiti i steći iskustvo u kliničkoj psihijatriji i fiziologiji, a medicinari u poslijediplomskom radu u medicini, neurologiji i psihijatriji. Kandidati iz stranih zemalja moraju dobiti odobrenje svojih Odbora za trening. Na taj način je vidljivo da je većina današnjih pravila već bila propisana prije više od pedeset godina. Objavljeno je da u SAD postoji izrazit napredak i da je SAD zamolio neke od vodećih europskih analitičara za pomoć u treningu. Kongres je odobrio reorganizaciju APA u Federaciju američkih društava koja bi djelovala kao izvršno tijelo organizirajući i supervizirajući rad društava; samo preporukom APA bi svako buduće Američko društvo bilo prihvaćeno od IPA. Sama APA prestala je biti Društvo, ali njihovom predsjedniku je bilo osigurano mjesto u Središnjem izvršnom odboru IPA; on je bio treći potpredsjednik. Jones je izabran za predsjednika IPAe (poziciju koju je obnašao više od pet godina), dok je Eitingon nastavio predsjedavati ITC-om. Trineasti Kongres je održan u Lucernu 1934. godine u počast preminulom Ferencziju, osnivaču IPA. Kongres je istaknuo da reorganizacija APA nije dovršena te da se nada da će njegovi statuti ubrzano biti sastavljeni i dostavljeni Središnjem izvršnom odboru. To je i napravljeno te su američki statuti odobreni i ratificirani na sljedećem kongresu u Marienbadu, 1936. godine. Riješeno je da za svaku odluku koja se tiče Amerike, a donesena je od strane Kongresa, APA može uložiti veto. Tako je Americi dodijeljen poseban polažaj s popriličnom autonomijom. Posljednji predratni Kongres održan je u Parizu 1938. godine. Jones je objavijo raspuštanje Bečkog društva koje je slijedilo nakon nacističke aneksije Austrije – ostalo je samo šest članova. Također je izvijestio o razgovoru s APA koji se dogodio prije samog početka Kongresa, a u kojem APA predlaže između ostalog raspuštanje IPA kao administrativnog i izvršnog tijela te njeno pretvaranje u Kongres za samo znanstvene svrhe. Jones je predložio, što je bilo prihvaćeno, osnovanje odboar koji bi se savjetovao s Izvršnim odborom APA. No međutim, iako se čini da se Europski odbor sastao, nikada nije došlo do sastanka s Američkim odborom zbog početka Drugog svjetskog rata.

Prema kraju Drugog svjetkog rata, desio se susret u Londonu, u Maresfield Gardens, između nekoliko vodećih američkih analitičara i nekih članova briranskog Društva. Kako je Jones vodio IPA od 1932 ( uz pomoć Glovera, a potom Anne Freud), on je bio osobno pod udarom Amerikanaca, ali ih je konačno uspio uvjeriti kako on u stvari nije bio reinkarnacija Kralja Georgea III. Kasnije, kada je rat bio gotov, uslijedio je službeniji susret u Hotelu Savoy, o čemu je izvijestio Jones na slijedećem Kongresu. Tom prilikom, 1948.g., bilo je sedam prestavnika iz Amerike i šest iz Londona. Dogovoreno je da se moraju napraviti različite promjene u Statutu IPA. Dalje nije bilo ikakvog spominjanja ITC, koji je u stvari prestao postojati. Gentlemanski sporazum je postignut tako da bi se predsjedništvo trebalo izmijenjivati između Amerike i Europe, iako ovo nije bilo inkorporirano u Statut. Stoga, kada je Ernest Jones dao otkaz na dužnost nakon 15 neprekidnih godina, bio je izabran američki predsjednik Leo Bartemeier, a Jones je postao stalni počasni predsjednik. Ovo se dogodilo na prvom poslijeratnom Kongresu koji je održan u Zurichu 1949. To je bio također i prvi Kongres nakon Freudove smrti 1939.g. 1956.g. obilježena je godišnjica Freudovog rođenja, što je bilo naširoko slavljeno na brojne načine, uključujući i serije Jonesovih predavanja. Na Pariškom Kongresu, nova kategorija organizacije je stvorena za ApsaA. Regionalna asocijacija je imala lokalnu autonomiju po svim pitanjima treninga; lokalna američka Društva bi bila povezana s APA, ali samo oni američki analitičari koji su bili članovi APA bi imali članstvo i u IPA. Dakle, poteškoće koje su problemima opterećivale odnos između Europe i Amerike, čini se da su bile zadovoljavajuće riješene.

Kongres u Kopenhagenu 1959.g. godine bio je prvi od 1910. na kojem nije sudjelovao Ernest Jones, koji je umro 1958.

1951.g. Arhiva Sigmunda Freuda je bila inkorporirana u Državu New York, a Kurt Eissler je postao tajnik. Svrha Arhive je bilo skupljanje svog materijala koji se odnosi na Freudovu biografiju i njegove znanstvene interese. Tijekom godina dok je Eissler bio na dužnosti, izvješća o Arhivi su bila izlagana tijekom svakog kongresa. Često i snimke vrlo važnih donacija, pisama i drugih materijala. Na kongresu u Kopenhagenu, 1967,g, predstavljena je zabilješka o kompletiranju Standardnog Izdanja Freudovih psiholoških radova.

1971.g. Kongres je održan u Beču; ovo je bilo prvi put da je Kongres bio održan u rodnom mjestu psihoanalize; također je bilo i prvi put da je Beč posjetila Anna Freud nakon odlaska 1938.g. Predsjednik Leo Rangell je iskoristio priliku da joj se obrati.
Na Pariškom Kongresu 1973.g. bila je opširna rasprava o Izvještaju Ritvo koji se ticao treninga u dječjoj analizi kao i statusu u IPA, odnosno o onima koji su prihvatili takav trening bez potpunog treninga u analizi odraslih. Izvješće je odbačeno od strane Kongresa, što je značilo da nije došlo do promjena statusa quo – samo oni koji su zadovoljavajuće trenirani u analizi odraslih kvalificirali bi se za članstvo u IPA. Anna Freud je postala počasna predsjednica zamijenivši Heinza Hartmanna koji je umro 1970.g. Miss Freud je ostala počasna predsjednica od te 1973.g. do njene smrti 1982.
1979.g. IPA je otišla do New Yorka da bi održala prvi prekoatlantski Kongres. Objavljeno je da je broj članova IPA oko 5000 te da i dalje raste; isto tako da je u Jeruzalemu osnovan Sigmund Freud Centar za psihoanalitičke studije i istraživanja, sa tamošnjim predsjednikom na Hebrejskom Univerzitetu. Također je bilo izvješće o Sigmund Freud Društvu u Beču smještenom u Berggasse 19. Društvo je bilo aktivno od svog utemeljenja 1968.g. sakupljajući knjižnicu i arhive, objavljujući bilten te udomljavajući muzej. Ovaj je bio službeno otvoren na Kongresu u Beču 1971.g.
Od 1980.g. IPA je dodala Latinsku Ameriku kao treću administrativnu regiju, a prvi Kongres na južnoamaričkom tlu zbio se u Buenos Airesu 1991.g. Također se i predsjedništvo preselilo u tu treću regiju sa prvim latinoamerikancem na funkciji predsjednika; Horacio Etchegoyen je bio aktivan kao predsjednik između 1993. i 1997.g.

Možemo se složiti kako je jedna od glavnih aktivnosti IPA održavanje Kongresa i da su razni predsjednici odigrali vitalnu ulogu u njihovom razvoju. Ali i ogromni doprinos radu IPA su dali i ostali, posebno tajnici i blagajnici, djelujući tijekom tri desetljeća u radu Centralnog Ureda. Udruženje je ne samo tijekom godina stalno povećavalo svoje članstvo, dosežući preko 12000 članova krajem 2009.g.; ono je postalo daleko aktivnije i između kongresa, posebice osiguravajući pomoć i savjetovanje grupama u razvoju diljem svijeta. Nakon pada berlinskog zida suradnja između IPA i Europske Psihoanalitičke Federacije na razoju novih društava i studijskih grupa u postkomunističkim zemljama vodila je do stvaranja Istočnoeuropskog Psihoanalitičkog Instituta. 1997.g. stvoren je IPA Odbor u Ujedinjenim Narodima, a od 1998. IPA je dodijeljen konzultativni status u Socijalnom i ekonomskom vijeću Ujedinjenih Naroda.

Rođena još 1910., IPA je sada dosegnula svoju punu zrelost i u biti je više internacionalna negoli ikada prije. 2010. g. prva je psihoanalitička konferencija održana u Kini na kojoj je izložena evolucija psihoanalize i promjene u kontekstu Azije. Također je 2010.g. bila važna za IPA u vidu proslave stogodišnjice postojanja. Brojna su bila događanja na globalnoj razini a fokusirala su se na 100 godina psihoanalize te na iskušenja za slijedećih sto; knjiga koja je izdana ocrtavala je povijest IPA i približila ju psihoanalitičkoj zajednici i svima zainteresiranima. Za daljnje informacije molimo kontaktirajte našeg dužnosnika za izdavaštvo Rhoda Bawdekar; rhoda@ipa-org.uk

Priređeno iz članka Williama H. Gillespiea, 1982.
Prijevod na hrvatski jezik : Marija Bogadi, Mladen Goršić, Stanislav Matačić

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2017. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo