Pervertitov vodič kroz žalovanje

 

ALPE (2012)
Yorgos  Lanthimos

Bilješke uz Filmske večeri KB Vrapče, Kino Europa, Zagreb, 14.6.2016.
Stanislav Matačić

         U knjizi Pervertitov vodič kroz film (2008) Slavoj Žižek piše: «pervertit» iz naslova nije uska klinička kategorija, on prije označava pervertiranje – izokretanje – naših spontanih percepcija».

Nije uopće tajna da ne volim ono što Žižek radi od psihoanalize i da to smatram «pervertiranjem psihoanalize»  kao i da umjetnost nipošto ne doživljavam «pervertiranjem stvarnosti», ali u rukama istinski nadarenog umjetnika, kakvim smatram Yorgosa Lanthimosa i taj postupak dosiže začudan, jeziv, uncheimlich (Freud, 1917)   rezultat.

Perverzija definirana kao izobličenje, obrat, preokretanje u suprotnost ima korijen u određenju tzv. perverznog ili drugačijeg seksualnog ponašanja od onoga što se smatra  «normalnim» odnosno «prirodnim», tzv. devijacija u Objektu i cilju.

Ružno je lijepo, lijepo je ružno

Shakespeare: Macbeth

Danas su pervertitrana seksualna ponašnja definirana kao «parafilije», različite forme manifestiranja žudnje i  «širi se područje borbe» za prava na različitosti u seksualnosti kao i za druga tzv. «ljudska prava»; kao borba protiv «diskriminacije», ali istovremeno i za izjednačavanje i poricanje biološke razlikovnosti spolova.

Centralna fantazija perverzije je upravo to : muški i ženski spol se ni u čemu ne razlikuju i treba ih ukinuti.

Isto tako i razlike između generacija. Ljudskog i životinjskog. Živog i ne-živog.

Razlikovanje postaje diskriminacija, umjesto da je obrnuto.

Danas je perverzija seksualnih ponašanja (nastranost, queer) područje političke borbe između ultraliberalizma i neokonzervatizma u politizaciji seksualnosti.

U današnjoj postklasičnoj psihoanalizi suština perverzije se vidi ne kao ranije, prije i iznad svega u raznolikosti seksualnog ponašanja već u pervertiranju odnosa prema Objektu. Objekt žudnje i objekt ljubavi se razdvajaju, objekt mrzimo ili jednostavno ništa ne osjećamo prema njemu ali žudimo seksualno za njim, tretiramo ga u grandioznom pa i malignom narcizmu kao produžetak Selfa i sredstvo zadovoljenja vlastitog nagona; poništavamo njegovu autonomiju i različitost, ljudskost – iskorištavamo ga kao što bi i neki neživi Objekt, koji kao fetiš isto tako ima mjesta u perverziji. Perverzija je «mračna strana uma».

Sado-mazohizam je danas paradigmatska perverzija objektnog odnosa. Subjekt i objekt trebaju jedno drugog ali se uistinu ne vole, seksualnost sve više postaje sredstvo izražavanja mržnje, agresije i thanatosa, bezgranične naslade (Lacanova jouissance) a ne više ljubavi, libida i Erosa. Seksualnost postaje sebična, samodostatna, oslobođena «jarma ljubavi» i destruktivna («erotska forma mržnje» – kako je Stollerova definicija perverzije).

Živimo u vremenu «normalizacije» perverzije.

Umjetnici izražavaju duh vremena i implicitne mitove svog doba.

Mit današnjice je: «svatko je u potpunosti zamjenjiv», Objekt je zamjenjiv a jedino je njegovo veličanstvo Self nazamjenjiv. Jedan Objekt nestane, pojavi se drugi koji jednako zadovoljava potrebe Subjekta i u fantaziji Self-Objekt (Kohut) je uvijek jedan te isti Objekt.

To se u teoriji Melanie Klein zove shizo-paranoidna pozicija.

Najprimitivnija je to forma psihološkog funkcioniranja u kojoj nema unutrašnjeg konflikta u Subjektu, ali zato je konflikt uvijek vani. U društvu, u matrixu Interneta.

Mi i «Oni».

Istomisleći Drugi su kao dijelovi mene a oni «Drugačiji» su neprijatelji.

Tko ne misli posve isto što i ja taj je protiv Mene.

Uvijek su «oni drugi» krivi ili ludi.

To su perverzni odnosi u društvu.

Perverzija nije nešto što bismo trebali slaviti kao napredak ukoliko odgovorno mislimo na budućnost. Pervertiti mrze stvarnost. Mrze prirodu. Mrze istinu. Svemoćna fantazija uvijek za njih  ima prednost.

U shizo-paranoidnom svijetu nema prošlosti i budućnosti. Sve se događa jedino «ovdje i sada».

Postoje «umjetnici pervertiti» koji slave perverziju, provokaciju, pornografiju i de(kon)strukciju svijeta kakvog ga vidimo. Neki od njih su uistinu nadareni unatoč ali ne i zbog svog perverznog objektnog svijeta.

Već dodija mi sunce, poče da mi smeta

I htio bih da raspadne se ustroj svijeta

                                                                                  Shakespeare. Macbeth

Umjetnik ne agitira, ne sudi, ne vrednuje, ne propagira.

On registrira. I kreira.

Psihoanalitičar je u većoj mjeri poput umjetnika nego li znanstvenika. On u terapijskom procesu ne nameće niti dokazuje teoriju već su-kreira zajedno sa analizantom njegovu jedinstvenu životnu priču, koja time postaje čvršći temelj analizantova identiteta, nešto sa čime se «lakše živi». I u bavljenju umjetnošću psihoanalitičar jedino daje novu perspektivu recepcije, otvoreniju ka Nesvjesnom.

Što je to perverzno u Alpama? Uglavnom sve što se tiče svijeta kojeg prikazuje i objektnih odnosa likova.

Na početku vidimo gimnastičarku kako se mazohistički pati s Carminom Buranom i njenog sadističkog (kao i u realnosti počesto) trenera. Ona bi željela nešto «light», pop, smatra se «dovoljno zrelom» za to. Tu je prvi obrat. Od složenog ka jednostavnom, površnom, banalnom koje je navodno «zrelije» zato što je novije. Na kraju filma to se reprezentira u sreći gimnastičarke sa Popcorn-om, hitićem grupe Hot Butter iz ranih 70ih, značajnom jedino kao prvom planetarnom pop-hitu u kojem je vodeći instrument sintisajzer.

Zašto naslov – Alpe? One su visoke, grandiozne  i hladne, Najviše u Europi. Kao i novi zapadni narcizam. Vrhovni sadist je Mont Blanc ali i onaj drugi šiljasti, falusoidni Matterhorn. Muškarci u današnjoj mizandričnoj perspektivi.

Monte Rosa je naš glavni junak – žena koja ipak još osjeća i doživljava u svijetu koji više ne osjeća i ne doživljava. Koji samo zamijenjuje. Jedno drugim – navodno istim.

Svaka planina je zamjenjiva nekom drugom ali ne i Alpe, one su najviše, iznad svih drugih i one mogu zamjenjivati sve druge – kaže Mont Blanc.

Samo one. Izabrane. Grandiozne.

U gotovo shizofreno disociranom diskursu – psihotičnom, omnipotentnom, hladnom, ispražnjenom od emocija  jedan označitelj ravnopravno i bez problema stoji umjesto drugog, kao i u drugim odličnim Lanthimosovim filmovima (Očnjak 2010, Jastog 2015). To daje fascinatnu «snolikost» doživljaja gledanja slično gledanju emocionalno ipak puno nabijenijih i erotičnijih, više histeričnih nego li perverznih,  Bunuelovih filmova. Sanjamo svijet grandioznog i malignog narcizma današnjice.

Koji je tvoj omiljeni glumac? Tvoja grandiozna projekcija u celebrity-a? Tvoj svetac u religiji Medija?  Tvoj Idealni alter-ego? Tvoj Narcisov odraz u jezeru?

To je odista važno da spoznaš tko si?

Empatija je sposobnost osjetiti Drugoga, «ući u tuđe cipele» (što Monte Rosa doslovno i radi obuvajući tenisice pokojne tenisačice), ali  Drugog koji nije isti i zamjenjiv. Uživljavanje i doživljavanje svijeta «po Drugom». Monte Rosa pada kao žrtva postovjećenja, gotovo destruktivne empatije. Krhka u vlastitom identitetu kao i psihotik čiji se svijet raspada, hvata se za tuđi identitet te granica realnosti i fantazije, neuroze i psihoze nestaje.

Žalovanje za izgubljenim Objektom je temelj procesa separacije u djetinjstvu od svemoćne idealizirane Majke (dosezanje depresivne pozicije po Melanie Klein, mjera duševnog zdravlja po psihoanalizi) je  osnova autonomije misli i osjećanja?

Ne, hvala, kao da kažu likovi u Alpama i bezbrojni pogubljeni likovi današnjeg svijeta. Poništimo separaciju, nema žalovanja. Samo sreća, depresija je samo poremećaj serotonina. Sve je zamjenjivo i nikada se ništa I nikoga ne može izgubiti. Separaciju pa i onu trajnu – smrt, može se a i treba – poništiti.

Ne na onom svijetu već na ovom –  jedinom.

U nekim osvrtima na film Alpe na Internetu sam pronašao mišljenje kako se on bavi sudbinom religije danas. «I zaista –  nema smrti «;  može ju se poništiti već samim pojavljivanjem drugog ljudskog bića koje će zamijeniti ono umrlo, nestalo – u perverznoj psihodrami poricanja žalovanja.

Meni se čini referiranje na psihoterapiju u projektu grupe Alpe zanimljivije nego li ono na religiju. Njihov projekt može biti shvaćen kao pervertiranje psihoterapije isto tako kao i religije i izokreće suštinu psihoanalitičke psihoterapije.

Psihoterapeuti u transfernom-kontratransfernom matrixu mogu pacijentima «igrati uloge» različitih izgubljenih Objekata ali ne na konkretnoj već na simboličkoj razini. I nipošto ne u njihovom realnom okruženju već u simboličkom prijelaznom prostoru (Winnicott), psihoanalitičkog settinga.

Svatko je uistinu jedinstven i nitko nije zamijenjiv. Sloboda se postiže tek kroz prolaženje kroz proces žalovanja a ne njegovim magičnim/maničnim poništenjem. Uloga medijatora-psihoterapeuta, koji može privremeno biti analizantu «omiljeni glumac u transferu» nije u tome da bi mu poništio gubitak već da bi mu ga pomogao osvijestiti, proraditi i prihvatiti, pomogao proći kroz njega. U slobodu.

Kada je film snimljen Prince je bio još živ pa ga Alpi(nisti) nisu smjeli oponašati u igri pantomime. Danas kada film gledamo Prince nije više među živima, ali će u ovoj narcističkoj kulturi i njezinom show-bussinesu dobiti mnogo epigona i imitatora, a premda je mrtav nastavit će I zarađivati mnogo, mnogo novca, dok će mnogi živi umirati od gladi u perverznoj raspodjeli dobara.

U omnibusu Vještice (1967) Pier Paolo Pasolini je režirao jednu od priča, nadrealističku bajku «Zemlja viđena s mjeseca» koju završava moralitetom: «Biti živ i biti mrtav, to je isto». Nema baš nikakve razlike ako gledamo iz vizure perverzije.

Na alpskim vrhuncima je previše hladno i pusto, život cvjeta u dolinama.

Realnost prikazana u filmu Alpe je svijet emocionalne hladnoće, hladnog narcizma, grandiozne pustoši, surovosti ljudske prirode, otuđenja, sadomazohističkih odnosa – emocionalni psihoprofil suvremene Zapadne civilizacije.

Isto tako kao i Očnjak ili Jastog, i ovo je film o pervertiranju percepcije, realnosti, normalnosti te međuljudskih, objektnih odnosa.

A Yorgos sve to prikazuje maštovito i zaigrano, mračno i duhovito.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo