NARCISTIČNE OSOBNOSTI: PRIMJERI RAZLIČITIH FAZA IZ NJIHOVIH ANALIZA

Dragan JosićVećina suvremenih analitičara opisuje proces psihoanalitičkog liječenja mnogo drugačije od autora ranijih generacija. Jedna od osnovnih razlika od klasične analize nalazi se u dijalektičkom protuslovlju. To znači da se u psihoanalitičkom liječenju većina materijala za analiziranje nalazi u analitičaru, a ne u pacijentu, kako bi se to očekivalo i kako je to u klasičnoj analizi bilo opisivano.

O tom dijalektičkom protuslovlju pisao je Bollas i nazvao ga „dijalektika razlika“. Protuslovlje je u tome što se u analitičaru nalaze spoznaje za rješenje pacijentovih osjećaja i tegoba, a što je suprotno od očekivanja da se te spoznaje i materijal za analiziranje nalaze u pacijentu. Pacijenti putem projektivne identifikacije stavljaju u analitičara vlastite disocirane dijelove što omogućava analitičaru da može osjetiti i procesuirati pacijentove somatske i psihičke osjećaje. Da bi primljene dijelove pacijentovih projektivnih identifikacija analitičar vratio u analizu, on treba opisati pacijentu kako je dospio do određene spoznaje, a ne samo interpretirati u uobičajenoj formi obrađenoj od sekundarnog procesa. Radeći tim načinom analitičar puno više otkriva sebe nego što je to bilo u klasičnoj analizi. To povećava simetriju između pacijenta i analitičara jer analitičar puno više otkriva vlastiti unutarnji svijet kao vlastiti sirovi materijal na osnovu kojeg interpretira. O simetriji između pacijenata i analitičara još prije postklasičnih analitičara govorio je Kohut, istina na obazriviji način. On je u više tekstova pledirao da se pacijentu obraća “u duhu prijateljskog razumijevanja“, a također je govorio da je vrlo nepristojno od analitičara kada bi uskratio odgovor pacijentu na neka njegova pitanja koja ne bi remetila transfer, seting niti fantazije ili kada bi mu odvratio protupitanjem „Što vi mislite“? Za moderne postklasične analitičare i intersubjektiviste poznato je da se nastavljaju na liniju Ferencija, Balinta, Winnicotta i Kohuta i još na mnoge druge koji njeguju opisani stil rada. Oni su osjećali da je analitičarevo držanje kao „uglačano zrcalo“ (ideal klasične analize) udaljavalo pacijente, a naročito bi bilo štetno u analizi regresivnih narcističnih pacijenata. U današnjem razumijevanju analize analitičar, primjerice može reći kako smatra da njegova ranija interpretacija nije bila točna i na taj način pokazati kako i on može griješiti i to reći. Ovo pomaže pacijentu da sebe doživi kao osobu koja smije griješiti, jer ni analitičar nije savršen, što djeluje u smislu ublažavanja pacijentovih narcističnih zahtjeva na sebe, kao i na smanjenje idealizacije analitičara. Empatijski osjećaji, kao i sve što se događa u analizi vrijedni su samo ako ih analitičar daje proživljeno, iskreno i autentično.

Ako terapije narcističnih pacijenata ne bi bile vođene u duhu subjektivnosti i potrebe za individualizacijom, nasuprot generalizaciji, koju je njegovala klasična analitička teorija, ne bi imali dobrih izgleda za pozitivne rezultate njihovog liječenja.

U primjeru možemo vidjeti da se kod pacijenta koji je tek počeo razvijati narcistični transfer javila regresija kao odgovor na separaciju od analitičara :

„Prvi dan bez terapije otišao sam na vojno groblje. Uhvatila me tuga i sreća. Tuga jer ti ljudi nisu sa mnom, a sreća jer sam ja tu i živ sam. Oni pod zemljom su napravili to da i ja mogu postojati. Na groblju je sve dobro prošlo. Drugi dan bez terapije probudio sam se nervozan. Imao sam tvrdu stolicu i dobio hemoroide, jako me je boljelo. Nešto je u meni vrtjelo i nije mi dalo mira, bio sam loše.

Da li je to bilo zato što sam bio dobro predhodnog dana? Od tada pa sve do danas sam loše. Noćas me je probudila analna bol. U firmi nisam izdržao jesti za svojim stolom nego sam sjeo s nekim ljudima. Kasnije sam zadržavao izmet da ne izleti, nisam htio da to izađe iz mene. Jučer sam kuhao i zvao prijatelja na ručak. Bilo je osrednje. Poslije sam gledao porno film na videu i masturbirao. Otišao sam po vibrator prislonio ga na anus da bih uživao u tim vibracijama. Nisam se mogao dobro opustiti, bio sam u agresiji i imao sam jedan slab orgazam. Osjećao sam da ja moram taj izmet zadržati kao što sam na stari način zadržavao“. Zašutio je i šutnja je trajala neko vrijeme. Upitao sam ga što misli zbog čega se loše osjećao. On je na to i dalje šutio. Imao sam osjećaj da ne zna šta bi rekao i onda sam ga upitao da li to što se loše osjećao ima veze s tim što se 4 dana nismo vidjeli. Na to je rekao: “Onda kad se nismo još duže vidjeli to je meni dobro došlo kao pauza. Možda je to zato što sam rekao da će vas nazvati moja prijateljica kojoj sam vas preporučio da vas pita za terapiju? Tako sam ja 6 mjeseci nosio vaš br. telefona, pa ga izgubio pa ga našao i tako više puta. Prekjučer sam povukao nekoliko dimova marihuane, ali mi nije pomoglo“. Šutnja. Pacijent nastavlja: „ Sada mi je došla slika kao da sam mali i da me bacio neki div na pod i samnom briše pod, a ja sam nemoćan. Sada sam pomislio kad dođem doma da ću imati stolicu i da će me boljeti kao da sam pojeo 10 kg feferona. Prije par dana kad sam išao doma prije ulaska u lift tako me je jako potjeralo mokriti da sam mokrio po stepenicama…“.

Komentar: Pacijent je na konkretan način nabrajao situacije koje je proživio tijekom razdoblja separacije. Radnje koje je opisivao pokazivale su pokušaje obrane njegovog selfa od duboke regresije izazvane prekidom terapije i narcističnog transfera, zbog napuštanja od analitičara. U toj fazi liječenja on još nije mogao prepoznati i povezati simboliku osjećaja koje je separacija u njemu pokrenula. Kroz simboliku njegovih aktivnosti vidimo pokušaje da nađe zamjenu za odsutni objekt analitičara, čija je konkretna fizička prisutnost neophodna za emocionalnu ravnotežu narcističnih pacijenata. Pokušao je i pojačanjem nagonskih investicija obraniti frustrirani narcizam. Rekao sam mu da vidim kako mu je bilo teško tih dana zbog prekida terapije i da mogu osjetiti njegove teškoće koje je zbog toga prolazio. Ne znam koliko su moje riječi mogle biti korisne, ali znam da bi bilo beskorisno da sam se upustio u analiziranje vrlo bogatog kliničkog materijala koji je on izrazio. Nerazvijenog narcističnog pacijenta bez osobnosti analiziranje opisane situacije bi moglo samo zbuniti. Za to ću navesti primjer iz seanse s istim pacijentom koja se dogodila vremenski blizu opisane. Pokušao sam mu približiti koliko su mu roditelji važni. On je to glatko odbio i rekao: „Kako su mi važni kad ja jedva čekam da oni umru i da ja plešem na njihovom grobu“. Bilo bi terapijski jako štetno za transferni odnos da ga konfrontiram i kažem kako iskazana jačina njegove agresije prema roditeljima upravo pokazuje koliko su mu oni jako važni. S ovim pacijentom treba nastaviti suport i u prigodnim prilikama pokazivati mu i približavati nesvjesno i polako ga emocionalno razvijati i graditi transfer.

Primjer : Kada se razvio narcistični transfer pacijenti se nađu u novom selfobjektnom odnosu s analitičarem koji je na njega prenesen iz odnosa s njihovim prvim objektima. Kao u najranijem odnosu s majkom tada su opsjednuti analitičarevom osobom i prate ga posebno istančanim osjećajima:

Prije nego što je legla na kauč pacijentica je bacila pogled na moj stolac i ugledala jastuk koji stavljam iza leđa i rekla: „ Ohoo, kako ja nisam vidjela ovaj vaš jastuk“? Odgovorio sam joj :“ Niste vidjeli kako ja ugodim sebi“. Smještajući se na ležaj ona je nastavila:“ Ne, nije to što vi mislite. Prvo i glavno je moja povreda, kako nešto u vezi s vama ja do sada nisam vidjela. Kada sam odvojena od vašeg života, to mene najviše pogađa. Zbog toga postajem ljuta i slijedi moja odmazda kad kažem Ohoo. Tek poslije toga možda može ići ono što ste vi pomislili da je meni najvažnije, da sam ja zavidna kako vi sebi ugodite bolje nego meni. Moja glavna povreda je to što sam ja odvojena od vas i vašeg života i što nešto u vezi s vama ja nisam do sada vidjela.“

Sljedeći primjer iste pacijentice pokazuje njenu preveliku osjetljivost razvijenog narcističnog transfera čak i na njegovo minimalno remećenje. Tada narcistični pacijenti najčešće reagiraju agresijom ili bolnim povlačenjem.

U seansi nakon separacije preko vikenda, pacijentica se u jednom momentu uznemirila i povišenim tonom počela komentirati dio sna koji je upravo ispričala :” Zašto sam rekla da je netko toj osobi zube razbio? To sam ja koja je vama zube razbila. Danas nisam htjela doći ovdje. Imam prema vama strahovitu agresiju. Ja bih vas mogla pojesti. Različita mišljenja ljudi mene ne nerviraju, ali me vi najviše nervirate. Šta ako se raspalim na vas.“ Zatim se zlurado nasmije i nastavi:” Da vas pitam, da li vas je ikada koji pacijent izmlatio? Trebate biti pripravni, ja na sebe mislim!”.
A:” Zadovoljnim tonom govorite”.
Pacijentica nastavlja skoro vičući: „Pa naravno, ovo mi je najdraži sat od kada ovdje dolazim. I reći ću vam da to ovdje nije nikakva seansa kako vi kažete! Seansa? Kakva seansa! Sve nešto magično ovdje. Seansa, neću čuti tu riječ! Jesmo li mi ovdje u nekoj magiji, pa imamo seanse?“.
Uslijedila je duža šutnja u kojoj se ona smirila i nastavila mirnim glasom:” Ja sam još jučer mislila kako je moje stanje otpor. Takav otpor nisam prije imala. Prema vama sam jako agresivna, prema nikom drugom kao prema vama. Strašno mi idete na živce. Ja sam se tek sada usudila prema vama biti okrutna i zla. Ja znam da vam vraćam za odvajanje preko vikenda. Mene nije strah moju agresiju prema vama pokazati i uopće me nije ni sram. Kad sam ljetos išla na godišnji bila sam spremna za odvajanje od vas i kupila sam knjigu iz psihoanalize. Ništa nisam razumjela, nisam je ni čitala, ali sam je vukla sa sobom.”
Rekao sam pacijentici da razumijem njen bijes zbog odvojenosti od mene preko vikenda i da osjećam koliko joj je to bilo teško.
U kasnijem periodu analize uočava se njen terapijski napredak u vidu početne kritičnosti prema sebi i uvida:
a)…” Ja vidim kako često agresivno navalim na vas i znam da je to moje ponavljanje odnosa s majkom kada bi ona tako navalila na mene.”
b)…Drugom prilikom komentirajući dio svoga sna rekla je:” Vidim ja dobro da sam u ovom snu sjedila u velikoj stolici kao teniski sudac, a to je istovremeno i dječja povišena stolica. To je moj infantilizam, velika sam, a u stvari mala”.
c) …Pacijentica je počela prevladavati i osjećaje jakog narcističnog srama:
“Nedavno sam bila u kafiću i naručila čaj. Činilo mi se da je u šalici stigla samo topla voda. Probam, i vidim voda je. Pozovem konobaricu i kažem joj da je samo voda u šalici. Ona mi pokaže na neku metalnu rešetku koja je bila sa strane i kaže da je unutra čaj. Prije bih ja popila tu vodu i pravila se da je sve u redu. Sada sam prevalila brdo svog srama i rekla toj gospođi svoje”.

U daljnjem tijeku analize ona mi je rekla: ” Ja sam prije neki dan pozvonila na portafon, a vi se duže niste javili. Kada ste se javili i rekli “otvaram”, meni je bilo odmah jasno po tonu vašeg glasa da ste vi vidjeli da ja duže čekam. Ja sam iz vašeg glasa osjetila da ste vi mislili na mene. Ja znam da vi pazite na mene, ja to već neko vrijeme vidim, ali vam nisam rekla. Sada kada vam ovo govorim, bojim se da ono loše i crno u meni ne pokvari ovo lijepo što vam sada govorim. Ja to već neko vrijeme vidim, ali se nisam usudila to reći zbog onog crnog u meni, zbog te majke. Sada kad dođe to crno, moram pratiti šta ga je izazvalo i boriti se protiv toga.“

U ovom primjeru vidi se strah i oprez pacijentice da pohvali analitičara. Nakon pohvale dolazi do pogoršanja klime u seansi. Pohvalom je njen zdravi dio, koji stoji uz analitičara dobio podršku. Tada je automatski umanjen njen bolesni dio, koji je vezan za sliku o sebi i koji samo strepi od anticipirane bolne narcistične povrede. Zbog makar i malog priklanjanja zdravom dijelu, njen bolesni dio će je kazniti agresivnim i osvetničkim pogoršanjem ili će dovesti do njenog bolnog povlačenja, što pacijentica ima u iskustvu s majkom. Ona predviđa što bi se nakon pohvale ili priklanjanja analitičaru moglo u njoj dogoditi i toga se boji (što se vidi u gore navedenom primjeru).

Drugi razlog pogoršanja nakon pohvale je taj što pohvala izvrši aluziju na nekadašnje pohvale dobivene od prvih ambivalentnih idealiziranih objekata, koji su morali ubrzo pokvariti izrečenu pohcvalu. Nakon toga bi reakcija pacijenta najčešće bila ili agresija ili bolno povlačenje. Zbog takvih ranih i jako bolnih iskustava s prvim selfobjektima pacijenti se i kasnije u terapiji osjete loše ako dođe do analitičareve pohvale njih samih ili njihove pohvale analitičara. To je još jedan od načina kako arhajski loši internalizirani objekti iz njihovog nesvjesnog kvare klimu i terapijski napredak u seansi te pokušavaju omesti analitičarevu volju i sposobnost analiziranja.

Osim straha od pohvale i poboljšanja, narcistični pacijenti teško podnose i sami prizvuk kritike upućene njima ili njihovim lošim introjektima. Na takve kritike pacijenti će reagirati pogoršanjem koje nastupa zbog neodvojenosti od prvih selfobjekata, zbog čega će i oni sebe doživljavati kritiziranim i lošim. Kritiku ili pohvalu njima smiju upućivati samo njihovi idealizirani loši introjekti, koji njima vladaju i zato imaju pravo na to.

Također kritiku vlastitih loših objekata smiju sebi upućivati i oni sami. To je zato što oni svjesnim dijelom kritiziraju i napadaju loš objekt tj. vlastiti narcistični dio, ali istovremeno postoji i nesvjesni (bolesni dio) koji će loš objekt potajice braniti.

Primjer: Prikazuje jedan od brojnih pokušaja izlazaka iz selfobjektnog odnosa što se vidi iz sna druge pacijentice.

San: „To je bila noćna mora. Hoću se probuditi, a ne mogu. Osjećam da ustajem, ali sam u krevetu. Onda opet utonem u dublji san. Osjećam da se stalno borim s nečim teškim oko mene, ali to kao da nije vanjsko. Teško mi je opisati taj san. Imala sam osjećaj kao da sam unutar opne jajeta, a onda asocijaciju da se dijete rađa, kao da sam u maternici. Elastične su stjenke te opne, ja ih guram, a one se vraćaju nazad. Te stjenke oko mene nisu strano tijelo, one su dio mene. To me asocira da hoću izaći iz sebe.“

Komentar: San pokazuje ono što se u pacijentici događa u zadnje vrijeme analize. Stjenke koje je sanjala su opna selfobjektnog odnosa s majkom iz kojeg još ne može izaći. Ako bi iz tog odnosa uspjela izaći mogla bi imati mišljenje o drugim ljudima, a ne samo strah što drugi misle o njoj i kakva je njena slika pred njima. Drugim riječima, ona bi se oslobodila neprekidne projekcije njenih unutarnjih idealiziranih objekata u sve druge vanjske osobe jer je ona i sa svim drugim vanjskim objektima u selfobjektnom odnosu.

U kasnijem razdoblju terapije te iste pacijentice njen selfobjektni odnos je počeo slabiti i tada je mogla reći :“ Ja mog kolegu više ne doživljavam kao važnu osobu, kojoj sam se ranije divila. Sada ga mogu vidjeti da je on sumnjičav, plašljiv i lijen. Sve takve misli o njemu mogu imati u sebi i ne osjećati se krivom zbog toga. Dok s njim lijepo razgovaram, ja mogu znati da je on nesposoban i lijen. Samo mi se tada osoba nekako umanji“.

Komentar: Njen self je postao povezaniji u vremenu, jer se ona sada može sjetiti svojeg ranijeg osjećaja prema tom kolegi, koji je sada drugačiji. Sada ona može misliti kritički i agresivno o drugim osobama, a da se zbog toga ne osjeća krivom. Napretkom terapije sve su manje projekcije njenih idealiziranih introjekata u druge objekte. Vidi se da ona polako razvija svoje prave osjećaje koje može zaštićivati lažnim socijalnim selfom. Sada smije loše misliti o kolegi, što pokazuje da njena agresija nije više toliko omnipotentna kao nekada, jer se idealizirana roditeljska slika smanjila napretkom osjećaja njenog pravog selfa u terapijskom procesu „transmutacione internalizacije“ (Kohut) i „upotrebe objekta „ (Winnicott).

Slijedi san koji pokazuje da je pacijent u periodu analize kad upravo može napuštati svijet selfobjektnih odnosa.

San: „Vidim kako se betonski blokovi garaže u mom neboderu uvijaju i poslije ispravljaju. To se sporo odvija i jako mi je čudno. Viknem ljudima oko sebe kako mi se čini da je potres. Ljudi gledaju te cijevi kako se uvijaju i svi istrčimo iz nebodera van na zemlju.
Tad shvatim da nije potres jer se zgrada ne ljulja i kažem ljudima nešto što duboko osjećam od samog početka sna:“ Ljudi, meni se čini da se mijenja cijelo gravitacijsko polje zemlje. Tog trena se pojavi jedan veliki ekran i na njemu CNN javlja vijest da se u našem solarnom sistemu upravo rađa nova zvijezda, koja je poremetila gravitcijsko polje cijelog sistema.
Ja duboko osjećam da više ništa na zemlji neće biti kao prije, ali se toga ne bojim nego se osjećam mirno i svečano. U pozadini ekrana vidi se sunce kako se rađa i u njegovoj blizini nova zvijezda i ja znam da je ona jako značajna.“

Komentar: Nakon odvajanja selfa od objekta i izlaska iz svijeta selfobjektnih odnosa, pacijent neće imati doživljaje kao nekada, jer se promjenilo gravitacijsko polje svih njegovih dosadašnjih odnosa i osjećaja do tada zarobljenih u selfobjektnom odnosu. Sada njegov self može biti odvojen od objekta. Mala zvijezda koja se pojavila kao nova, simbolizira treći objekt u analizi “analitičko treće“ koje pokreće, podržava i nadživljava analizu.

San istog pacijenta nakon nekoliko mjeseci i blizu kraja njegove analize.

U snu se vidi da je on napustio selfobjektni svijet i da može vidjeti analitičara kao cjelovitu osobu odvojenu od sebe.
San:“ Sanjao sam da sam kakao. Feces ne vidim, samo znam da sam se pokakao. Pogledam u školjku i vidim da u vodi nema fecesa, već samo pjena od dezinficirajućeg sredstva i u toj pjeni ja ugledam nešto malo kako pliva. Kad sam bolje pogledao vidim da je to neka mala životinjica slična mišu. Pogledam još bolje i vidim da je to medvjedić. Medvjedić koji ima vašu facu i vrlo je simpatičan. Taj medvjedić je zapravo cijeli vi. To je topla draga životinja i postaje mi žao što sam je izbacio iz sebe. Istovremeno mi je i drago što to nije nešto ružno i prljavo kao miš, kako je znalo biti nekada, ali ipak mi je žao što je izišao iz mene.“

Komentar: U snu se vidi da je pacijentu žao što se odvaja od analitičara. Rastanak od dobrog vanjskog objekta nije praćen separacionom tjeskobom, jer je unutarnja reprezentacija dobrog objekta ostvarena.

Separacija je praćena pacijentovim zadovoljstvom što može imati vlastite prave osjećaje, ali i s malo tuge zbog rastanka od dobrog vanjskog objekta analitičara. Separacija za njega više nikada neće biti samo bolna narcistična povreda.

LITERATURA:
H. Kohut: Analiza sebstva, Naprijed , Zagreb 1990
H. Kohut: Analyse et guerison, PUF, Boul. St Germain, Paris, 1991
Tatjana Vukosavljević Gvozden: Psihoanaliza nakon Frojda, Centar za
primijenjenu psihologiju Beograd 2007

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo