MOMMY – promišljanja o različitim slikama majčinstva

 

Sanja Borovečki-Jakovljev, IPA psychoanalyst, Zagreb, Croatia

U pokušaju da se definira što je to što ženu čini majkom, a majku toliko posebnom, napisano je mnoštvo pjesama, romana, aforizama.

Razmišljajući o filmu „Mommy“, padaju mi na pamet aforizmi koje sam nedavno pročitala u medijima, povodom Majčinog dana:

„Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.”, Linda Wooten.

“Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca. Ona prije toga nije postojala. Žena je postojala, ali majka, nikad. Majka je nešto potpuno novo”, Rajneesh.

“Prirodno stanje majčinstva je nesebičnost. Kada postanete majka, više niste centar vlastitog svemira. Tu poziciju prepuštate svom djetetu”, Stevie Wonder.

„Muškarac koji je bio vječiti favorit svoje majke kroz cijeli život će zadržati osjećaj osvajača.“, Sigmund Freud.

Xavier Dolan je u filmu „Mommy“(2014) dao sliku majčinstva u kojem je ambivalencija između ljubavi, potrebe, žudnje s jedne strane, te  osjećaja ugroženosti, odbacivanja i mržnje s druge, osvještena i intenzivirana do bola. Pri tom, ovo je film koji daje mogućnost istovremenog empatiziranja sa sva tri aktera drame.

Govoreći o mržnji u kontratransferu, veliki D.W.Winnicott kaže da bez prihvačanja i priznanja postojanja mržnje u odnosu, ne može biti vjere ni u autentičnost ljubavi, privrženosti, odanosti. Prisjećam se  pacjentica koje u terapiji  govore o intenzivnoj krivnji jer okružene idealiziranim slikama ranog dijadnog odnosa, u svojoj  anksioznosti ranog majčinstva, fizičkoj izmorenosti zbog nespavanja i nastojanja zadovoljenja svih djetetovih potreba, stavljanja po strani vlastitih narcističkih potreba, osječaju povremenu ljutnju, netoleranciju, čak i trenutnu mržnju prema svojoj bebi. Pri tom imaju doživljaj da su čudovišta, jer o tom spektru emotivnih proživljavanja u  normalnom dijadnom odnosu, okolina ne govori.

No kada normala prelazi u patologiju? I što ju sve kreira?

U engleskom prijevodu nadimka glavne junakinje filma Diane (Anne Dorval) „Die“ ( umrijeti, odumrijeti) ocrtana je simbolički njezina rana majčinska funkcija. Kroz film nemamo eksplicitnih podataka o njenom procesu odrastanja i emocionalnom razvoju, osim činjenice da je školu napustila u dobi u kojoj je njen sin sada ( dakle oko 16.g.). U jednoj sceni filma ona i kaže da je zbog toga sada „bez diplome, obrazovanja, ičega…“ Imamo mogućnost svjedočiti njenom afektu, pokušajima i nemogućnostima kontrole emocija, njenom stilskom ( hipi odjeća) i ponašajnom ( tetovaže, socijalne relacije) zapinjanju u adolescenciji. Čini se da je toga Diana i sama svjesna, jer u potrazi za poslom posuđuje Kylinu (Suzanne Clement)odjeću, odjeću prikladniju vlastitoj životnoj dobi, pokazujući time i unutarnju potrebu za inkorporacijom ostalih  osobina  zrelije žene  u četrdesetima, koje osječa da Kyla posjeduje a ona ih nema.

O Dianinom odnosu sa pokojnim suprugom  ne znamo mnogo , što ostavlja mogućnost fantazija da li je frustracija i teškoća nošenja s bolešću sina dovela do međusobnih razmirica partnera ( koje Stevie (Antoime-Olivier Pilon) donosi u sjećanjima na dominantne izričaje „zaveži“ i „odjebi“ koje su roditelji govorili koristeći engleski jezik , kako ih Stevie ne bi razumio). Moguće je i da su frustracije u partnerskom odnosu bile prisutne već i prije Stevievog rođenja, te sudjelovale u  formiranju njegove buduće patologije – ADHD i  poremećaj atačmenta. Znamo da se slika o budućem djetetu sa svim projekcijama koje sadrži, stvara puno prije začeća, intenzivira  tijekom trudnoće, ugrađuje u odnos s djetetom i u dijete samo. Znamo i da su simptomi  nesigurnosti i teškoća kontrole agresije sa posljedičnim  antisocijalnim ponašanjem u djetinjstvu i adolescenciji, odraz nsposobnosti da fleksibilno i strategijski djeca reagiraju u emocionalno preplavljujućim situacijama. To je pak uvjetovano osim biologijom i djetetovom nemogućnošću mentalizacije unutarnjeg doživljaja da je primarni  objekt, „caregiver“ ( najčešće majka) ustrašan ili ustrašen od djeteta, umjesto da bude u stanju djetetu pružiti utjehu, konteinment i zaštitu. Da se podsjetimo, simptomi disorganiziranog atačmenta (poremećaja koji ima Stevie) su simultano kontradiktorno ponašanje, stereotipije, besciljni pokreti, zamrznutost… Tako nam Stevieva simptomatologija  posredno govori o kapacitiranosti ili nekapacitiranosti njegove majke za adekvatan konteinment. Zastrašujuća beba pretvorila se s godinama u zastrašujućeg odraslog muškarca koji ju može zlostavljati, jer su uloge zamjenjene. Diane u svom sinu voli razigrano dijete, erotiziranog šarmantnog muškarca koji je “prava slika svog oca“, no ne vjeruje u njegove zdrave kapacitete ( kao što u biti ne vjeruje istinski ni u svoje) – stoga ne može primiti njegove poklone, ne može ga stimulirati na učenje – te funkcije prepušta Kyli.

U Stevievom unutarnjem svijetu Diane je percipirana ili kao zahtjevna, odbacujuća, kastrativna preedipska majka ili pak erotizirana i seduktivna edipalna „kurva“. Ipak, dio idealiziranih projekcija  vezanih uz svoje dijete, a toliko frustriranih dosadašnjim realitetom, Die  oslikava u  fantaziji njegove budućnosti promocije, ženidbe, očinstva; te fantazije  kao da i konkretno bivaju pokopane u  mauzoleju budućeg azila u koji sina ipak pri kraju filma smješta.

Ni uz zdravo dijete nije lako odricanje od projekcija i prihvačanje spoznaje da dijete nije samo naš narcistički produžetak, već odvojeni subjekt, osobnost. Tom prihvačanju  zasigurno pomaže i onaj treći – od ranog trećeg dakle očinske funkcije ugrađene u majčinom umu, do realnog oca koji osigurava konteinment i holding majke i bebe u njihovoj simbiozi, osigurava mogućnost separacije djeteta od majke, daje mogućnost drugačijeg dijadnog iskustva od onog koje beba ima s majkom, postaje model za identifikaciju posebno  sinovima, te konačno  uspostavlja zabranu incestu. Takvog supruga i oca, približenog kroz lik sanjara, izumitelja, čovjeka koji je prerano umro ostavivši  obitelj u velikim dugovima,  čini se da nisu imali ni Diane ni Stevie.

Naravno, postavlja se pitanje koliko je trauma gubitka supruga i oca obilježila dalje živote majke i sina i obojala njihov međusobni odnos – znamo da su izgubili dom te započeli sa stalnim selidbama; Diane  se očito ne snalazi u ulozi hraniteljice obitelji, a Stevie je nakon smrti oca intenzivirao patološke obrasce ponašanja. U jednoj sceni Diane naglašava kako „ona sina ne dotiče“ misleći pri tom na to da ga ne tuče. Moje asocijacije su pri tom ponovo  bile na deficite u njenom najranijem odnosu sa sinom. Inače, najraniji odnos majke i njene bebe, holding, značenje najranijih iskustava  dodira kože sa kožom, ritmicitet senzornih iskustava  iz tog načina poimanja  okoline i selfa daje osnovu za doživljaj kontinuiteta vlastitog postojanja. Kroz njega se  gradi srž osjećanja, mišljenja, dok doživljaji teksture, oblika, tvrdoće ili mekoće, topline ili hladnoće unutar tog odnosa daju bazu za percepciju  kakav netko jest.

Dobra iskustva djeteta u toj najranijoj fazi razvoja u budućnosti bivaju mentalizirani  i vezani uz pojmove kohezije selfa, tješenja, holdinga, sigurnosti, povezanosti, maženja, nježnosti. Čini mi se da je u toj sferi Stevie bio uvelike uskraćen, jer je  pretpostavljam, za Diane dodir  bio ustrašan i zbog histeričnih elemenata njene strukture kojima je svaki dodir asocijativno vezan uz erotizaciju. Ipak, erotizacija odnosa adolescentnog Stevia i njegove majke stalno je prisutna ( bilo da je na granici agiranja, bilo da je prepokrivena agresivnim ispadima s obiju strana).

Već sam spomenula, treći, otac  osigurava zabranu incesta. I treći se u filmu pojavljuje u liku žene – Kylie.

Ona daje šansu za iskustvo i onog ranog trećeg, koji Stevieu  omogućuje novo , korektivno emocionalno dijadno  iskustvo –Kylie je topla,  empatičnija majka, ali i majka sigurna u mogućnost postavljanja granica ( posebno je to snažno odcrtano u sceni njenog prvog „čuvanja „ Stevia, u kojoj njeno postavljanje granica nije samo  uzvraćanje agresijom na njegovu agresivnu provokaciju, već je postavljanje protektivne barijere za oboje. Stoga uz Kylien zdraviji odnos sa Steviem još više dolazi do izražaja sva deficitarnost Dianinog odnosa sa sinom.

Činjenično, i Kylie je traumatizirana gubitkom sina, zaleđena i zanjemila u vlastitom obiteljskom okruženju, a kroz odnos sa Steviem ima bar djelomičnu mogućnost reparacije vlastite traume. Za Diane je ona zrcalo, bolji ženski model, konteiner ( koji njena vlastita majka zasigurno nije bila, jer i unuka goživljava grubim , pokazujući pri tom vlastite empatijske deficite.). Kylie je i šansa za reparaciju triade. Na trenutak se čini da bi budućnost svih troje mogla biti svjetlija…

No penalizacija u vidu sudske tužbe i  financijskog odštetnog zahtjeva zbog Stevievog ekscesa ,na Diane ponovo ima traumatski učinak. Regresija svih troje je neminovna kao i tragični kraj.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2017. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo