HISTERIJA DANAS ; Prolegomena

“Freudova Misao u 21.stoljeću”, Školska knjiga, Zagreb, 7.5.2016.
Stanislav Matačić

“Histerija postoji zauvijek, na svim mjestima, u svim vremenima.”
Jean Martin Charcot

Naslov «histerija danas» je zapravo oksimoron. Što to znači danas ako je ona vječna protejska bolest, koja samo mijenja svoje oblike?  Ili možda nije?

Histerija (2011), je i naziv filma redateljice Tanye Wexler kojeg je radnja smještena u London 80tih godina 19.-tog stoljeća gdje je navodno vladala epidemija histerije koja je navodno pretežno tretirana tzv. pelvisnom masažom (masturbacijom) od strane muških doktora u lukrativnoj privatnoj praksi. Na uvodnoj špici filma piše da je «utemeljen na stvarnim činjenicama i to zaista.»

Glavni lik je Mortimer Granville, doktor koji je navodno patentirao vibrator. Mlad je i zgodan, požrtvovni liječnik koji je sticajem okolnosti postao partner starijeg liječnika Dr.Darlympla vodećeg stručnjaka za liječenje histerije. U filmu je histerija tretirana kao akutna epidemija u Londonu koju čudesno izliječi Dr. Granville svojim epohalnim izumom iz 1880. godine.

Nema baš nikakve potrebe da se pojavi izvjesni Dr.Freud u Beču i sve posve nepotrebno zakomplicira. Sve je već riješeno i histerija je izliječena i eradicirana bolest poput malarije ili variole. Međutim već površno googlanje pokazuje da u priči osim činjenice da je Dr. James M. Granville stvarno patentirao uređaj za elektromasažu muskulature i nikada ga nije upotrijebio za vaginalnu uporabu sve ostalo čisti fiction, i to zaista. Ništa loše, reći ćete, to je umjetnička sloboda. Temeljen je na bestseleru Rachel Maines, specijalistice povijesti tehnologije pri Školi za električni i kompjuterski inženjering na Sveučilištu Cornell,Tehnologija Orgazma: «Hysteria», Vibratori i seksualno zadovoljstvo žena (1999).

U djelima povjesničara medicine koji su se bavili histerijom nema naglaska na pelvisnoj masaži kao dominantnoj terapiji viktorijanske medicine u Londonu, dapače.  Ilza Veith u povijesti histerije iz 1966.g. navodi kako je, u njemačkoj medicini prve polovice 19.stoljeća pod utjecajem Wilhelma Griesingera, koji je vjerovao u organsku, vaginalnu etiologiju histerije bilo u terapiji ginekoloških manipulacija spekulumom, što je vodeći autoritet za histeriju u viktorijanskom Londonu Robert Brudenell Carter vidio kao nepoželjnu seksualnu gratifikaciju pacijentica neprimjerenu liječnicima te je umjesto toga preporučivao tzv. «moral treatment», svojevrsnu preteču moderne psihoterapije. A pelvisna masaža je i dandanas postojeća wellness tehnika koja se nudi na Internetu.

Onako kako ju je prikazala Wexler, histerija zaista ima malo toga zajedničkog sa psihoanalitičkim razumijevanjem iste kao model neuroze. Histerija kao navodno eradicirana «ženska bolest» Europe 19.stoljeća nije isto što i histerija kao svevremenska «nesvjesna bitka između spolova odigravana u tijelu» (Yarom 2005) kako ju konceptualizira psihoanaliza.

Dugo vremena se vjerovalo, a zapisano je i u svim u medicinskim spisima od 16.stoljeća nadalje, kako je naziv histerija izveden iz koncepta «lutajuće» maternice, što je temeljeno na nekim pasusima Platonovog spisa  Timeus. Studija Marka J.Adaira  (1997) dovodi u pitanje tu teoriju kao možebitno i pogrešan prijevod originalnog Platonovog termina, koji bi se ispravnije mogao prevesti kao «lutajuća žudnja» prije nego li kao «lutajući uterus». Dakle, stari Grci ne bi ispali tako naivni da bi smatrali da su histerične smetnje posljedica gibanja hystere po tijelu (čime bi to bila bolest samo žena) već je riječ u lutanju žudnje, seksualne želje cijelim tijelom, dakle napuštanjem genitalnih područja, što je u potpunosti sukladno Freudovom konceptu infantilne predgenitalne polimorfno perverzne seksualnosti kod oba spola. Time M.J. Adair Platonovu teoriju smatra protopsihoanalitičkom i žrtvom nesretnog prijevoda.

Iako je histerija kao imenica prestala biti medicinska dijagnoza, pridjev histeričan se i dalje koristi za pretjerivanje, afektiranje, zavođenje kao i za masovne epidemije iracionalnosti. U 90-tim godinama 20-tog stoljeća dosta je toga napisano o histeriji kako u psihoanalizi u kojoj je doživjela svoj come-back nakon pola stoljeća potiskivanja tako i u humanističkim strukama.

Prva ključna psihoanalitička knjiga je ona Christophera Bollasa Histerija, iz 2000.-te. Citiram:

«Nisu samo stanovnici Istočne Europe živjeli iza željezne zavjese tijekom 50tih. Sa hegemonijom naziva «borderline», histerici su skinuti sa pozornice psihoanalize…Ali sa «glasnosti»  de-represije, micanja potiskivanja, u psihoanalizi 90-tih ponovo vidimo na sceni raznobojno kostimirane histerike, koji se klauniraju pred nama i tjeraju nas da opet mislimo o njima.  I kada slijedeći put budemo pomislili kako su histerici nestali, budimo sigurni da će nas netko od njih nazvati i potražiti pomoć».

Druga je temeljna knjiga Matrix Histerije (2005) izraelske analitičarke Nitze Yarom koja predlaže ujedinjujući okvir za razne teorije o histeriji počevši od Freuda do onih iz velikih psihoanalitičkih kultura: francuske, britanske i američke. Ona piše:

Heteroseksualnost koju je, ako ga kritički čitamo,  Freud shvatio kao idealnu situaciju sa svim svojim svjesnim i nesvjesnim reprezentacijama, zapravo je nesavršeno, fluktuirajuće i uznemirujuće stanje. Histerija je upravo manifestacija takvog egzistencijalnog stanja i kao forma psihopatologije i kao struktura i kao proces. … Povezivanje toga stanja s rječju «histerija» i «femininost» te prikazujući ga kao urođeno, sudbinsko ili nepromijenjivo, može utjecati na to da  u želji da budemo politički korektni odustanemo od upotrebe ovog pojma, ali štoviše, ona nije time poništena».

            «Ako se ruža više ne nazove ružom neće prestati isto mirisati», rekao bi Shakespeare a potom i Umberto Eco.

Ako nešto prestanemo zvati histerijom ne znači da je više nema već ju se samo ponovno demedikalizira, jednako kao i početkom srednjeg vijeka. Ako nešto prestanemo zvati bolešću, ne znači da će ljudi manje patiti zbog toga stanja. Ništa nismo magično izlječili ako samo ustvrdimo da liječnici više nisu nadležni za to.

Od Svetog Augustina (354-430 A.D.) nadalje dolazi do prve demedikalizacije histerije, koju su od Eskulapovih hramova u staroj Grčkoj preko Hipokrata, Areteja, Celsusa i Galena u antičkom svijetu tretirali liječnici te uslijed Augustinove teorije opsjednuća zlodusima, inkubima i sukubima, demonima, ona potpada pod patronat Crkve i svećenika egzorcista. Tako je istjerivanje zloduha metoda kojom se u srednjem vijeku tretiralo sve duševne bolesti uključivo i histerične poremećaje.

Martin van Creveld (2013), izraelski povjesničar pokušava opovrgnuti kao mit prevladavajuću teoriju da je progon vještica u Europi bio posljedica patrijarhalne mizoginije i ginekofobije u muškaraca unutar i izvan Crkve. Vještica/ vještac je prema onovremenoj definiciji bila, «osoba, bilo muška ili ženska,  koja stupa u odnos sa đavlom kako bi se konzultirala s njim u svrhu osobne dobrobiti». Ovakav pakt sa đavlom uklapa se u Augustinovu teoriju o psihičkoj bolesti kao zaposjednuću zloduhom tako da su vjerojatno histerici oba spola tada bivali procesuirani. Van Creveld isto tako naglašava kako je u progonu vještica broj žena i muškaraca optuženih za vještičarenje podjednak. Među njima je vjerojatno bilo histerika oba spola i kao tužitelja ili kao žrtava.

Druga demedikalizacija histerije započela je 1952. godine izdanjem prvog Dijagnostičko statističkog priručnika (DSM-1) udruge američkih psihijatara.  Razbijena je na niz naizgled nepovezanih fenomenoloških kategorija i time je uspostavljena mogućnost primjene kako neiscrpnog broja farmakoloških pripravaka tako i raznorodnih psiholoških terapija. Već slijedeće, 1953. godine pojavio se članak Roberta P. Knighta kojim je inauguriran termin borderline koji je uvelike zamijenio histeriju kao najsveobuhvatniji psihoanalitički klinički entitet.

U DSM-1 se na mjestu histerije pojavila «konverzivna reakcija» koja je unatoč leksičkom puritanizmu još uvijek podrazumijevala psihodinamski pojam «bolesti bez organskog razloga», jedino je pobrisala asocijaciju na antički lutajući uterus. U drugom DSM-u iz 1968 evo je ponovno pod nazivom histerična neuroza (konverzivni pod-tip), da bi od 1980. i revolucionarnog DSM-3 ponovno nestala, zamijenjena konverzivnim poremećajem i histrioničnim poremećajem ličnosti te nizom drugih dijagnoza iz područja F 40, F 50. F 60 ali i drugih.

Mark S. Micale američki povjesničar medicine i histerije to naziva egzorcizmom histerije iz DSM-a.

Činjenica jest da su kliničke slike koje su viđali Charcot, Breuer i Freud gotovo nestale iz psihijatrijskih institucija do tridesetih godina 20-tog stoljeća: hipnoidna stanja, paralize i kontrakture, veliki histerični napadi. Da li su samo, kako neki smatraju, danas zamijenjene sindromom kroničnog umora  (fibromijalgije), poremećajima prehrane, paničnim napadima, šopingholizmom, samoozljeđivanjem, gender disforijom , ADHD sindromom itd.?

Razbijanje histerije kao okvira razumijevanja neurotične psihičke patnje pomakla je paradigmu «od simptoma ka dijagnozi» ka «simptomu kao dijagnozi» i bilo zapravo  prvi korak u medikalizaciji i proliferaciji beskrajnih behavioralnih sindroma.

Vratimo se sada «povratku potisnutog» –  histerije u psihoanalizu 90-tih.

Bollas (2000) govori o specifičnim karakterima u psihoanalizi kao stanjima Selfa koja mogu biti stabilna ili fluktuirajuća. Tipične modele vidi u narcističnom. shizoidnom, borderline, perverznom te na koncu neurotičnom (histeričnom) Selfu. Sva su ta stanja Selfa nastala dominantno u primarnom objektnom odnosu – s Majkom. Za majke histeričnog karaktera je tipična intenzivna ali i udaljena majčinska ljubav u kojoj je prisutno dramatično verbalno iskazivanje ljubavi djetetu, ali ono što fundamentalno nedostaje je majčina žudnja za djetetovim tijelom, tjelesnost je za nju uznemirujuća dok u drugim segmentima odnosa iskazuje zainteresiranost, strast i brigu. Ne uživa u dovoljnoj mjeri u tjelesnoj ugodi sa svojom bebom, zato što bi prepuštanje istoj za nju značilo aktiviranje nerazrješenih seksualnih konflikata i incestuoznih težnji prema vlastitim roditeljima. Dijete pokušava odgonetnuti što je ono majci i pokušava se identificirati s njenim nesvjesnim objektom žudnje i želi biti upravo to majci. Time napušta vlastiti self idiom (pravi self prema Winnicottu) kako bi ispunilo majčinu žudnju. Pošto je majčina temeljna sposobnost podržavanja razvoja djeteta, osim u sferi seksualnosti, nekompromitirana, dijete nije u tolikoj mjeri ugroženo kao u slučaju razvoja borderline, shizoidnih, narcističkih ili perverznih osobnosti gdje su psihotične anksioznosti jače. Dakle, primarni objekt histerika jest cjelovito doživljen Objekt time oni mogu razviti dovoljno dobar osjećaj sebe i drugih te empatiju. Jedino, u odnosu na razvoj seksualnosti majka zakazuje i u tome leži, prema Bollasu, sama srž problema: histerična dizafekcija vlastitog seksualnog života.

Histerični je karakter, bez sumnje, najkompleksniji lik na sceni psihoanalize.

Dok su francuski psihoanalitičari nastavili Freudovim tragom dovodeći u vezu histerike i pervertite, psihoanalitičari u drugim zemljama obično ih jukstapozicioniraju s borderlineom.

Laplanche (1974) i Green (1996) su protestirali protiv deseksualizacije psihoanalize i zaista se može raspravljati o tome da li je uvođenje politički korektnijeg koncepta borderlinea 1950tih usmjeravalo pažnju psihoanalitičara više prema onom «ranom, primitivnom  prededipskom» i time zapravo predstavljalo histerični pokret u samoj psihoanalitičkoj zajednici (Bollas 2000).

Da li su i psihoanalitičari sami deseksualizirali vlastiti jezik potiskivanjem riječi «histerija» i zamjenom označiteljem «borderline»?

Andre Green je (1997) predložio model međuodnosa histerije i borderline stanja na plenarnom predavanju na EPF Kongresu u Ženevi ali nikada nije taj tekst objavio. Model je nazvao chiasma (isprepletanje).

«Chiasma je križanje – termin koji se jednako tako upotrebljava za anatomske tvorbe kao i za retoričke figure. Riječ chiasma, naglašava razmišljanje kroz izmjenu suprotnih pravaca tamo gdje se a priori može razmišljati u terminima paralelizma. Upravo stoga sam odabrao ovu sliku u pokušaju određivanja međuodnosa histerije i borderlinea. – piše Green (1997)»

Podsjeća nas da ne bismo trebali smetnuti s uma  prioritet. Naime, histerija je stanje o kojem se piše od najranijih zapisa čovječanstva dok je «borderline» kategorija koja se pojavila u 50tima kako bi opisala psihičku strukturu između neuroza i psihoza. Isprepletanje histerije i borderlinea treba vidjeti ne kao točku u križanju struktura, već kao sekvencu u procesu promijenjivu u dinamičkim kretanjima. Drugim riječima, tijekom analitičkog procesa pacijent kojeg smo primarno doživjeli kao borderlinea može biti i histeričan i vice versa.   Predavanju je tada prisustvovao i Otto Kernberg koji je u diskusiji kazao kako borderline poremećaj ličnosti u psihijatrijskoj DSM; ICD (F 60.3) klasifikaciji jest zapravo histerija na borderline razini.

Klinički vjerojatno najkorisniji doprinos u 90-tima je onaj izraelske psihoanalitičarke Nitze Yarom objavljen u  knjizi Matrix histerije (2005). Ona podržava Greenovu postavku o tome kako :

«Nešto tako temeljno ljudsko kao seksualnost je teško shvatiti kao psihološku obranu od nečeg još temeljnijeg i da se to u psihoanalizi čini više kao obrana i poricanje seksualnosti nego li kao teorijski napredak». (Yarom 2005)

Također i to kako je uloga oca, toliko zapostavljena u društvu pa i psihoanalizi danas, ključna u nastanku i razumijevanju histerije. Integrirajući Freudovu nagonsku teoriju sa teorijom objektnih odnosa te Lacanovskom psihoanalizom i intersubjektivnošću, histeriju pokušava definirati kroz tri osi:

Axis 1Konflikt: Jesam li muškarac ili žena?

Axis 2 – Da li znam ili ne znam ?  Potiskivanje, poricanje, disocijacija…

Axis 3 – Konverzija kao teatar  tijela

Prva os izražava pitanje temeljne psihološke biseksualnosti. Iako smo rođeni u jednospolnom biološkom tijelu, identifikacije sa oboje raznospolnih roditelja uz urođene biološke faktore vodi nas ka formiranju društvenih spolova, gendera. Histerija predstavlja sve moguće poteškoće u tom procesu. To se realizira kroz temeljno pitanje prve osi histerije: jesam li muškarac ili žena?, ili što to uopće znači biti muškarac ili žena ? Smanjen interes psihoanalitičara za razlikovnost spolova se nadopunjava pitanjima gendera u feminističkoj teoriji te u politici egalitarnosti, i histerija se dovodi u vezu s diskriminacijom. Pristup genderu sa strane društvenih znanosti i tzv. psihoanalitičkog feminizma (Mitchell, Chodorow, Benjamin) značajno naglašava kjučnu ulogu društva u formiranju spolnosti odnosno maskulinosti i femininosti. Yarom naglašava kako osobno shvaća femininost i maskulinost primarno kroz ulogu introjekata, identifikacija te self i objekt reprezentacija u procesu kreairanja identiteta gendera, kako u psihoseksualnom razvoju tako i u analitičkom procesu. Biološki muški i ženski spol bez obzira na organsku utemeljenost, se kao maskulinitet i feminitet realiziraju tek kroz objektne i društvene odnose, a histerija je pokazatelj teškoća u tom procesu.

«Histerija se može smatrati kao stanje u kojem se individua ne može odlučiti između različitih identifikacija i čini inter-sex izbore, svjesne i nesvjesne podjednako i u svojoj seksualnosti kao i u vlastitom rodnom identitetu.» (Yarom 2005)

 

Na drugoj osi Yarom podržava očuvanje koncepta potiskivanja kao centralnog za psihodinamiku histerije. Za histerike je tipično  «ne znati» i «ne sjećati se» onog što je bitno, i to je  osnova i disocijacije i fenomena «la belle indifference». Upotreba potiskivanja kao zrelije obrane i poricanja realiteta kao primitivnije, diferencira različite razine psihopatologije u histeriji. Ono što se poriče ili potiskuje je potreba donošenja odluke te posljedična trauma gubitka narcističke omnipotencije kroz separaciju, toga biti i jedno i drugo, oba spola ili roda istovremeno. Tu je onda  fantazija kako bi kompenzirala gubitak i žalovanje

Treća je os je također tipična za histeriju a to je upotreba tijela u konfliktu. Tijelo služi kao označitelj za simbolizirano nesvjesno psihičko iskustvo u odnosu sa oba roditelja ili kao treći element kada otac nije dovoljno dobar objekt za triangularizaciju i separaciju od simbioze s majkom. Konverzija opstaje kao put za komunikaciju nesvjesnog, onog što ne može biti mentalizirano i reprezentirano kroz simbole i jezik, i to u oba spola. Činjenica je da biologija usmjerava žene da se više izražavaju kroz tijelo, da se više brinu o vlastitim tijelima i tijelima drugih poglavito kroz majčinstvo, te je vjerojatnije da će im komunikacija putem tijela, bilo kroz funkciju ili vanjski izgled biti dominantnija u izražavanju vlastitog Selfa. Time su i podložnije jeziku konverzije ili histerije. Imanje u vidu ove tri osi u kliničkoj procjeni pacijenta pridonosi boljem shvaćanju histeričnih patnji, ne previđajući histeriju u novim konceptima, dijagnozama i paradigmama.

«Ovim potičem razmišljanje s onu strane shvaćanja histerije u posljednjih nekoliko desetljeća, gdje je fokus pomaknut od seksualnosti i spola na prededipsko, rane objektne odnose te psihotično i narcistično. Matrix histerije prikazan ovdje ponovno postavlja seksualnost i spol u fokus interesa kroz teškoće u integraciji ranih prededipskih te edipskih reprezentacija i identifikacija vezanih uz pitanje maskulinosti i feminiteta.» (Yarom 2005)

Rana triangulacija kao jedinstveni model etiologije histerije; Ute Ruprecht-Schampera (1995). je izuzetno važan i višestruko citiran članak za suvremeno psihodinamsko razumijevanje histerije. Kao i Bollas (2000) i Ruprecht-Schampera  vidi rani odnos majke i djeteta u oralnoj fazi problematičnim, ona to naziva snažnom ali nezadovoljavajućom simbiozom, dijete se u svrhu daljeg razvoja psihoseksualnosti te postizanja separacije od jedinstva s majkom okreće alternativnom Objektu – Ocu ili očinskom supstitutu, ali je ta triangulacija prerana, već u drugoj godini života. Ukoliko je otac previše zavodljiv sa djevojčicom, ako joj on daje ono što bi tada još trebala davati majka, kasnije razrješenje Edipske situacije postaje nemoguće. Kćer razvija i strah od gubitka majke ili preveliku krivnju spram nje. Ostaje stalno oscilirati zarobljena u Edipskom trokutu između oca koji je skoro ali nikada potpuno zaveden i majke koja ju može opasno povući natrag u simbiozu. Kod dječaka, za razvoj histerije je rizičan odsutni, nepostojeći otac i dječak je previše «sam s majkom», «mamin mali muškarac», i da bi postigao separaciju narcistički investira vlastiti Self (i tjelesni). Ako majka aktivno erotizira odnos, kastracijski strah je jači i mogućnost razvoja seksualne perverzije veća (stoga je kod muškaraca  mnogo češća). Žudnja za ocem koji bi ih učinio muškarcima je veća, ali kod razvoja histerije za razliku od homoseksualnosti se potiskuje. Daljnji slijed obrambenih manevara u nastanku histeričnog karaktera bio bi jednak i kod muškaraca i žena: razočaranje ocem i potiskivanje erotizacije prema njemu ili muškim supstitutima, negacija razočaranja i idealizacija oca, ljutnja na oba roditelja i strah od gubitka oboje, poricanje te devaluacija vlastitih percepcija i bijeg u fantaziju te u konačnici i odustajanje od individuacije, odrastanja i sazrijevanja.

Ključna godina za Freudovo potpuno razumijevanje histerije je 1897. kako je vidljivo iz njegovih pisama Fliessu, kada je kroz samoanalizu shvatio Edipski kompleks a i sebe samog kao djelomično histeričnog. Lacan je (1977-78) ustvrdio  kako je on sam savršeni histerik, onaj bez simptoma.

Histerija je u nama i svugdje oko nas, zauvijek. Zadaća je nas psihoanalitičara da ju u njenim mijenama uvijek iznova prepoznajemo, upozoravamo na nju, budemo u stalnom konstruktivnom dijalogu s njom, čuvamo od zaborava, potiskivanja,  poricanja i odbacivanja kojem društvo uvijek teži, te ju nastavimo  liječiti bez obzira na dijagnozu pod kojom se skriva u svakom novom dobu.

Histerija je, ne zaboravimo,  pretežito ipak neurotska struktura najbliža tzv. zdravlju koje se i ne može definirati drugačije osim kao ideal.

Bez razumijevanja histerije više nećemo moći razumjeti niti seksualnost niti sebe same.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo