H I S T E R I J A – 120 GODINA U PSIHOANALIZI

Promišljanja o ulozi histerije u društvu i u psihoanalizi
Sanja Borovečki-Jakovljev, IPA analitičarhisterija1Pojam histerije je jedan od ključnih fenomena koji se usko prožimaju sa područjem interesa i proučavanja psihoanalize. Možemo čak reći da psihoanaliza kao metoda istraživanja, teorija i terapija počiva i zahvaljuje svoj razvoj spoznajama koje je Freud potkraj 19. stoljeća dobio u radu sa svojim histeričnim pacjenticama.

I. Što je histerija?
Unatoč tome što je pojam histerije intrigirao generacije znanstvenika, psihoterapeuta, svećenika, umjetnika, filozofa i sociologa, i unatoč tome što je termin histerija i danas zadržan u široj uporabi, s pozicije kliničara histerija kao klinički, medicinski entitet i jedinstvena bolest ne postoji definirana ni u jednoj međunarodnoj klasifikaciji bolesti. S medicinskog ju se dakle stajališta danas opisuje nizom različitih kliničkih entiteta, iako govoreći o histeriji najčešće mislimo na histeričnu strukturu osobnosti ili pak na konverzivni poremećaj. Histerični poremećaj osobnosti karakterizirju težnja za isticanjem, dramatičnost, česta ekstravagancija i želja za skretanjem pažnje. Histerične ličnosti se teško trajno vezuju i najčešće ostaju u svom nezrelom dječijem svijetu u kojem je jedan od osnovnih ciljeva privlačenje pažnje drugih.

Glavni aspekt manifestacije konverzije je involviranje tijela u proces patnje i disfunkcije, na način da se područja zahvaćenosti tjelesnih funkcija mijenjaju i ne mogu se dovesti u vezu ni sa kakvim organskim uzrokom. Uzrok simptoma je psihički konflikt.

Neki od klasičnih simptoma histerije tijekom povijesti uključivali su: gušenje, kašalj, paralize pojedinih organa, disfunkciju organskih osjetila ( sljepoću, gluhoću, gubitak sposobnosti govora), stalna povraćanja, zaboravljanje materinjeg jezika i sl. Ukratko, bila je to bolest koja se javljala bez racionalnog povoda, bila je nepredvidivog tijeka i stoga teška za kontroliranje.
Kao deskriptivna kategorija, histerija se koristila na različite načine, ovisno o povijesnom periodu i kulturnom kontekstu. Doživljavana je paralelno i kao bolest sa razičitim simptomima, ali i kao određeni oblici poremećaja u ponašanju.

Pojam Histerija prisutan je preko 2000 godina. Prvi je taj pojam koristio Hipokrat, otac medicine, i to kao opisni naziv za poremećaj u kojem maternica (Hystera) šeće tijelom i uzrokuje različite simptome. Dakle, gledano sa povijesnog stajališta, možemo reći da od svog početka je termin histerija vezan uz pojam žene i femininosti. Kao što sam već navela, iako je tijelo uvijek involvirano u proces patnje i disfunkcije, područja zahvaćenosti tjelesnih funkcija kod bolesnica su se mijenjala i nisu se mogla dovesti u vezu ni sa kakvim organskim uzrokom
19.stoljeće bilo je period «procvata» histerije, period u kojem su, u patrijahalnom svjetonazoru, histerici izjednačavani sa pojmom femininosti, bilo da se na taj pojam gledalo kao na problem ili enigmu. To je bilo polazište i sa kojeg je Sigmund Freud prišao pojmu histerije. Jedino je naime histerija imala svoju karakterističnu espresivnost i sposobnost da simbolizira konflikt pomoću alternativnog jezika, jezika tijela, i time je uz snove postala «kraljevski put u nesvjesno».

II. Povijesni razvoj
U antičko doba bolest su tretirali vračevi i iscjelitelji.

Razvojem kršćanstva uloga vještice postaje superponirana na histeriju. U skladu sa objašnjenjem etiologije poremećaja bila je preporučena i terapija – istjerivanje đavola na najbrutalnije načine iz tijela takovih žena.

U 17.st.započinje ponovo remedikalizacija doživljaja histerije, a uzrok poremećaja se traži u sferi neurologije. Time se pojam histerije odmiče isključivo od feminiteta i pomalo se počinju percipirati identični simptomi i kod muškaraca.No unatoč tome, veza između određenih karakternih crta i modusa ponašanja histeričnih bolesnica te samog pojma feminiteta i dalje ostaje. Iako percipirana kao bolest, histerija se i dalje ne odvaja od pojmova zavodljivosti, prevrtljivosti, pretjerane gestikulacije, nemogućnosti kontrole emocija, pretjerivanja bilo koje vrste, ekstrema ponašanja u odnosu na seksualnost – bilo da se radi o preotvorenom naglašavanju seksualnosti ili o potpunom odbacivanju seksualnosti.

histerija2

U 19.st., stoljeću procvata somatske medicine najpoznatiji znanstvenik i terapeut koji se bavio histerijom bio je Francuz Jean Martin Charcot, direktor poznate pariške bolnice Salpetriere. Freud, koji je bio Charcotov učenik, među prvim je znanstvenicima koji histeriju vežu uz pojam psihičkog, a ne tjelesnog oštećenja.

III. Psihoanaliza i histerija
Tako dolazimo do trenutka u povijesti u kojem je Freudova i Breuerova publikacija « Studije o histeriji» iz 1895.g. donjela revolucionarne promjene.

Freud i Breuer naglašavaju da histerija nije jedinstven klinički entitet, ali i to da je problem seksualnosti uzrok svih pritužbi pacijentica. Breuer i Freud bili su pri tom prvi terapeuti koji su omogućili pacijentima da sami izraze ono što misle i to u dugotrajnom, kontinuiranom procesu terapije, pri čemu su istraživali koje je subjektivno značenje događaja i doživljaja, te mu dali individualni smisao.

Kako je Freudov i Breuerov pristup histeriji i njenom tretmanu bio bliži pristupu umjetnika, pisaca i poeta nego li tadašnjih znanstvenika, ne čudi da je «Studija o histeriji» već tada bila bolje primljena u krugovima pisaca i novinara, nego li u krugovima liječnika tog doba.

Ostali praktičari tog doba liječili su histeriju raznim radikalnim metodama, poput čupanja zubi, elektrokonvulzivnom terapijom, kastracijom žena, nasilnim hranjenjem, prefrontalnom lobotomijom i sl. U to vrijeme je u Britaniji bilo u prosjeku 100 000 ljudi godišnje hospitalizirano u azilima, koji su nalikovali na zatvore stoga ne čudi da su svi oni koji su za to imali financijskih mogućnosti , tražili alternativna rješenja. Zbog toga i jesu Breuerovi i Freudovi pacijenti bili pripadnici srednje građanske klase.

Freudova velika zasluga i dio njegovog vizionarstva bila je svakako i činjenica da na seksualnost koja je imala važnu ulogu u histeriji, nije gledao sa pozicija moralnosti, već je i seksualnost uključena u njegov koncept psihičkog konflikta, a kao takva postaje dio svačijeg psihičkog života. Osim toga, analizirajući sjećanja i fantazije svojih pacijentica, Freud dolazi do zaključka da kod svih histeričnih bolesnika ali i svi drugih ljudi, postoji nesvjesni fantazam seksualnog zavođenja, koji je pak produkt njihovih vlastitih libidnih i seksualnih želja. Tako je stvoren koncept Edipovog kompleksa kao univerzalnog fenomena ljudske psihe.

Gledajući budućnost Freudovih histeričnih pacijentica, možemo uočiti da je velik broj odstupao od klasičnih klišea , što to znači biti žena u Beču potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Mnoge su bile natprosječno intiligentne, vrlo emancipirane žene, pokretači akcija, ideja, ravnopravne sa muškarcima tog doba. To i jest jedna od intrigantnosti histerije – ona ili se pretjerano dobro uklapa u očekivanja sredine, ili odbacuje tradicionalne modele femininosti. (primjer prikazan u filmu Karela Reisza «Ženska francuskog poručnika» (1981)).

To nas ponovo i u 20.stoljeću dovodi do pitanja – da li je histerija žrtva ili je buntovnik? (Filmovi « Thelma i Louise» (Ridley Scott, 1991), Hitchockova « Marnie» (1964)). Na to pitanje ni do danas nema jedinstvenog odgovora i stoga je vjerojatno realnije gledati na histeriju u kontekstu baš te njene podvojenosti – iako joj njeni simptomi predstavljaju patnju, oni joj ipak unutar obitelji omogućuju specifičnu poziciju koju bez bolesti ne bi imala (bilo da je to pozicija dominantne osobe u obitelji, zvijezde, osobe na koju se ukućani ljute ili ju pak žale, definitivno je fokus njihove pažnje). Vjerojatno je ta potreba da se bude u fokusu jedna od najkonstantnijih potreba i težnji histerika. Stoga se histerija prilagođavala pravilima i očekivanjima vremena i sredine u kojima je nastajala, pokušavajući uvijek biti u fokusu struka i ljudi koji su u tom periodu «krojili kulturnu politiku i stvarali svjetonazor masa». Stoga je tijekom stoljeća mijenjala svoju kliničku sliku i prilagođavala se očekivanjima onih za čijom pažnjom teži, zavodeći pri tom svećenike, liječnike, psihijatre, psihoanalitičare, nudeći se kroz njima intrigantne simptome. U današnje doba je vjerojatno puno više okrenuta medijima i njihovim očekivanjima ili pak raznim oblicima alternativnih načina liječenja. Stoga i ne čudi da je u posljednjih 50tak godina isčezla iz klasičnih medicinskih udžbenika i klasifikacija. Ono u čemu se ipak i današnji analitičari slažu , jest sagledavanje histerije u njenoj podvojenosti. Ona je i danas kao što je to još Freud uočio, u nemogućnosti da se odredi po pitanju seksualnog identiteta – da li sam muško ili žensko; pri tom to se pitanje ne odnosi samo na posjedovanje penisa, već je daleko šire pitanje – pitanje moći i identifikacija.

histerija3

IV. Zaključno
Gledano s pozicije medicine, u 20.stoljeću histerija kao dijagnoza postaje virtualno izumrla. Unatoč tome što je nestala iz klasifikacija bolesti, posljednjih godina ponovo raste interes za histeriju kao i seksualnost uopće unutar psihoanalitičke teorije i prakse. S medicinskog stajališta , danas ju se usko veže uz tzv.granični poremećaj ličnosti (borderline personality organization), tj. uz osobnosti koje su sklone ekstremnim oblicima doživljavanja i ponašanja, imaju niz deficita u svojoj emocionalnoj strukturi, nisu dosegli genitalni nivo psihoseksualnog razvoja pa imaju niz konflikata vezanih za seksualnost, a zbog narcističke vulnerabilnosti imaju veliku potrebu da budu u centru pažnje. Danas postoje i različite psihoanalitičke teorije uzroka nastanka histerije, no u osnovi se mogu podijeliti na tri stava.

1. Prvi je stav Freuda i njegovih sljedbenika (Naumnum, Berres, Sophena, Yarom, te francuska škola Green, Laplanche, Chasseget-Smirgel) koji o histeriji govore sa pozicije neurotskog poremećaja, Edipskog konflikta, naglašavajući važnost seksualizacije, konverzije i potiskivanja.
2. Drugu grupu čine teoretičari teorija objektnih odnosa (Počevši od M.Klein, preko Brenmana, Halberstaadt –Freud) koji histeriju vide kao obranu od bazično regresivnijih poremećaja tj.psihoze ili kao poremećaj u strukturi osobnosti (Easser&Lesser, Zetzel, Kernberg).
3. Treća grupa pokušava pomiriti oba stajališta, dajući vlastite teorijske modele (U. Ruprecht-Schampera, Yarom).

Ako gledamo s pozicije « Što naša kultura naziva histerijom», možemo reći da su to u svakom slučaju masovni fenomeni (bilo da se radi o adolescentima u ekstazi pop ili rock koncerta, navijačima na utakmici, ili pak nekom drugom obliku grupne aktivnosti u kojoj nestaje granica između pojedinaca, postoji ideal ili idol uz kojeg su vezane intenzivne, nekontrolirajuće emocije). Jako dobar primjer grupne histerije prikazan je u filmu N.Hytnera « Vještice iz Salema» (1996) prema drami Crucible (1953) Arthura Millera. No za razliku od individualne histerije koja je individualni akt protesta i otpora usmjerenog protiv socijalnih okvira i moralnih zahtjeva, grupna histerija gubi na svom značenju, jer u svom pretjerivanju vrlo često gubi sam cilj i značaj.

Možda bismo mogli završiti citatom iz jedne od Bollasovih analiza histerije (Christopher Bollas, Hysteria, 2000) (osvrt samog analitičara) :
«Kako je seansa napredovala počela su me preplavljivati dva potpuno različita emocionalna stanja. S jedne strane, doživljavao sam ju (pacjenticu) potpuno bespomoćnom, punom duboke i istinske potrebe za pomoći koja me se snažno doimala. S druge sam se strane pak pitao što da s njom radim i kome bih je od kolega mogao prosljediti na dalje lječenje, jer me je beskonačno plašila.»

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2018. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo