FELLINIJEVA «La bella confusione»

 

Stanislav Matačić

Dvije su polazne točke ovog teksta.

Kao prvo, jednom sam slušao prikaz terapije  pacijenta u 40-tim godinama koji je najprije bio klinički dijagnosticiran kao depresija da bi nakon intenzivne farmakoterapije antidepresivima otišao u manično raspoloženje kako bi na koncu dobio dijagnozu bipolarnog poremećaja.  Šturo prikazana anamneza ukazivala je po mojem mišljenju na  krizu sredovječnosti a i pitao sam se kako ju tu ne vide a onda sam se prisjetio da u tzv. biološkoj paradigmi ne postoje krize prijelaza. A s druge strane adolescenciju, kao krizu prijelaza nitko ne osporava, dapače u suvremenoj psihijatriji postoji čak i čitava adolescentna psihijatrija, pa se možemo upitati zašto su adolescenti u krizi ipak «povlašteni» u odnosu na sredovječne ljude.  Vjerojatno i treba biti tako jer su adolescenti sutrašnjica čovječanstva ali danas bih volio progovoriti nekoliko riječi o ovoj potisnutoj drugoj velikoj krizi.

Druga, polazna točka je uloga snova kao temeljnog oblika mentalnog funkcioniranja u kojem se sjedinjuje svjesno s nesvjesnim je fascinantna Knjiga snova Federica Fellinija (2007) u kojoj su objavljeni transkripti i crteži njegovih snova u razdoblju od 1960. do 1984.

Federico Fellini je rođen u Riminiju 1920.  kao najstariji od troje djece  Urbana Fellinija trgovačkog putnika rodom iz Gambetolle u okolici Riminija i majke Ide Barbiani, rimljanke čiji je otac porijeklom iz Riminija. Završivši gimnaziju u Riminiju, u predvečerje Drugog rata preselio se u Rim gdje je živio do kraja života (umro je od srčanog udara krajem listopada 1993.). Srednjoškolske dane opisao je u  filmovima I Vitelloni (1953) i Amarcord (1974), a dolazak u Rim u filmu Roma (1972). Studij je brzo napustio zarađujući kao crtač i karikaturist, kasnije kao scenarist i «doktor za scenarije» u talijanskoj poslijeratnoj kinematografiji neorealizma. Ubrzo je počeo i režirati filmove te je 1954.g. dosegnuo svjetsku slavu filmom La Strada. 1943.g. oženio je glumicu Giuliettu Masinu koja je odigrala velike role njegovim filmovima (Gelsomina, Cabiria, Giulietta, Ginger). Jedino dijete Pierfederico  rođen je 1945. ali je  umro sa mjesec dana. Tijekom snimanja Ceste, imao je prvu depresivnu epizodu kada je liječen psihoanalizom kod poznatog talijanskog analitičara Emilia Servadia, međutim pobjegao je iz terapije na način da je nakon jedne seanse upoznao djevojku koja mu je postala ljubavnica. 1956.g. umire mu otac Urbano. U veljači 1960.g. već slavni Fellini ovjenčan dvama Oscarima (za Cestu i Cabirijine noći) promovira Slatki život, film u koje profetski najavljuje rast narcističke kulture (Lasch 1977) i koji u to vrijeme izaziva veliki društveni skandal. Fellini, napadan u katoličkoj Italiji sa sviju strana za amoralnost, kao katolik i umjetnik koji prikazuje svoju epohu bez aktivizma i agitiranja, traži audijenciju kod kardinala Giovannija Montinija, milanskog nadbiskupa i budućeg pape Pavla VI. Ovaj ga pušta čekati satima da ga na koncu uopće ne bi primio što je Fellinija jako pogodilo. Ponovno tone u depresivnu epizodu i zakuca na vrata Ernsta Bernharda, jungijanskog psihoanalitičara koji mu je već i ranije bio preporučen. Berhnard je bio berlinski Židov koji je isprva započeo analizu kod Sandora Radoa u Karl Abraham Institutu (Radoov analizant je u isto vrijeme bio i naš Stjepan Betlheim) da bi nakon toga otišao u Zurich na daljnju edukaciju kod Carla Gustava Junga. Jungijanska psihoanaliza je zadržala primarnu ulogu simbolike sna kao «kraljevskog puta u nesvjesno» dok je u postfreudovskoj analizi to zamijenjeno s analizom transfera i kasnije kontratransfera. Bernhardt i Fellini su odmah «kliknuli» i Federico je ostao u analizi tri puta tjedno do 1965. kada je Bernhardt umro. Analiza snova i osobna terapija kod Fellinije su izazvale promjenu poetike od neorealizma ka oniričkom realizmu koji je zaštitni znak drugog dijela njegove karijere (Osam i pol, Giulietta i duhovi, Satyricon, Roma, Casanova, Brod plovi, Grad žena, Proba orkestra).

Potaknut od strane analitičara, vrsni crtač Fellini počeo je zapisivati i crtati vlastite snove i tako je nastala Knjiga snova (2007).

 

KRONOLOGIJA

Prosinac 1952. – početak snimanja  I Vitelloni – premijera 26.8. 1953.
Listopad 1953. – kraj snimanja La Strada – depresija – terapija kod Emilia Servadia
6.rujan. 1954. premijera La strada

9.rujan 1955.- premijera Il Bidone
Svibanj 1956. – smrt Urbana Fellinija
Le notti di Cabiria – snimanje 9.7. –1.10. 1956 – premijera Cannes 1957.
15.3.1959. započinje snimanje La Dolce vita
3.2.1960. premijera u Rimu
??? 1960.  početak analize kod Ernsta Bernhardta
30.11.1960.  –  do kolovoza 1984.  Knjiga snova
22.2.1962. premijera Boccacio 70 (Le tentazioni di dott. Antonio)
9.5. 1962. – 14.10.1962. – snimanje La bella confusione
14.2. 1963. premijera Otto e mezzo
3.6. 1963. umire papa Ivan XXIII naslijeđuje ga Montini (Papa Pavao 6)

18.6. 1963. projekcija u Kremlju – pobjeda na Moskovskom filmskom festivalu
13.4. 1964. Oscar za najbolji strani film
kolovoz 1964. započinje snimanje Giulietta degli spiriti
29.6. 1965. umire Bernhardt

22.10.1965. premijera Giulietta degli spiriti

 

Termin midlife crisis (kriza srednjih godina, kriza doba odraslosti, kriza sredovječnosti) prvi je upotrijebio klajnijanski psihoanalitičar Elliot Jaques 1965. u članku Death and Midlife Crisis, a odnosi se na psihološku krizu, ,«drugu adolescenciju» koja se može dogoditi bilo kada između 35. i 65. godina, nije nužno vezana uz promjenu hormonske ravnoteže već prije na životne okolnosti. Centralna je psihodinamska značajka suočavanje sa vlastitom prolaznošću i smrtnošću često povezana i sa smrću roditelja i odrastanjem vlastite djece. Jaques proučava u članku život kreativnih osobnosti i dijeli ga na dva oblika kreativnosti – prije i nakon krize. Dok je kreativnost u mladoj životnoj dobi impulzivna i eksplozivna, potpuno nesvjesna, započinje u adolescenciji i vrhunac ima u 20tima (takvi kreativci nakon tridesete više ništa značajno ne stvore ili rano umru – famozna 27.g. u rock-kulturi), kreativnost nakon proživljene krize je puno svjesnija, kontemplativnija i Jaques je naziva sculpted creativity, oblikovana, uobličena (i Freud bi spadao u ovu skupinu jer je napisao Interpretaciju snova  i proveo samoanalizu nakon očeve smrti u dobi 40-44 godine).

I prije Jaquesa, Erik Erikson je u epigenetskoj teoriji (podjela životnog ciklusa na 8 sukcesivnih faza, svaka sa svojim dominantnim konfliktom) koncipirao krizu u 7 životnoj fazi – odraslosti, Adulthood. Erikson kao dominantni konflikt te faze navodi tenziju između dijalektičkih polova: generativnosti odnosno pro-kreativnosti na pozitivnom polu i stagnacije ili samoopsjednutosti (patološkog narcizma) s druge,   te u osmoj fazi – starosti, konflikt  između integriteta (osjećaja cjelovitosti i ispunjenosti života) nasuprot  očaju (osjećaju promašenosti i neuspjeha u bilancnoj krizi). Uspješno razrješenje ovih konflikata prema Eriksonu donosi kao rezultantu pozitivnog ishoda – mudrost, temeljenu na iskustvu i zrelosti.

Kao što je i u osnovi psihodinamike krize adolescencije narcistička depresija (a sva vidljiva buka adolescencije dolazi od maničnih obrana) tako pa i još više je u osnovi krize srednjih godina depresija uslijed suočavanja sa vlastitom smrtnošću, obilježena mislima: «nisam vječan» kako sam do sada osjećao i  vjerojatno je «ono najbolje već iza mene». Krize imaju svoju važnost u prijelaznim životnim fazama, svoju pozitivnu stranu jer bez njih i ne možemo naprijed ka novoj razini. One zahtijevaju psihodinamsko razumijevanje i indikacija su za psihoterapijsko liječenje premda, pošto su u različitim razmjerima zapravo univerzalne i baš svatko ih prije ili kasnije doživi,  time postaju i idealan target  za farmaceute. Kao i adolescencija i kriza sredovječnosti je definirana, razrađena i opisana u periodu nakon drugog svjetskog rata.

Dakle, bez obzira na vanjsku pojavnost manifestacija krize psihodinamski gledano centralni element krize je promjena u poimanju vlastite smrtnosti – omnipotentne manične obrane poricanjem više ne djeluju i depresivna kriza započinje (iako se izvana opet može vidjeti kroz manične obrane).

La bella confusione  je radni naziv filma Osam i pol (1963), koji je u zadnji čas promijenjen. Do ovog filma Fellini je snimio sedam cjelovečernjih i dva kratka filma u omnibusima, što Lijepu konfuziju čini njegovim osmim i pol filmom.  Općenito se Otto e mezzo smatra najznačajnijim od nekoliko njegovih remek djela.

Osnovna  teza je slijedeća: Fellini je nakon što je navršio 40-tu godinu upao u osobnu i stvaralačku krizu sredovječnosti zbog čega je i započeo analizu, a rad u analizi  zahvaljujući zapisanim i ilustriranim snovima vidi se kao kreativni i kurativni proces. Paralelizam tema i scena iz snova i filma je zapanjujuć. Snovi iz kojih sam napravio izbor sanjani su u razdoblju od kraja studenog 1960., za pretpostaviti je da je nešto prije Fellini i započeo svoju analizu kod Bernhardta, zaključno s početkom 1962. U tom je periodu snimio kraći film Iskušenja doktora Antonija kao dio omnibusa Boccacio 70 (1962) , i premda ima i snova koji se mogu povezati s tim filmom ovdje ih nisam uzimao u obzir.

Otto e mezzo je sniman u periodu od 9.5. do 14.10. 1962.  i znakovito je i to da u tom periodu nema zapisanih snova.

 

Prvi zapisani san: 30.11.1960.

 

Željeznička stanica u sjevernoj Italiji, G. i ja putujemo u Berlin. Znam da je G. već u vlaku a ja želim kupiti cigarete. Vlakovi su čudni, na paralelnim kolosijecima, tamni, modri poput puščanih cijevi, okićeni dekoracijama i ornamentima poput napolitanskih pogrebnih kočija.

Mislim kako je dosta vremena do polaska vlaka i ne žurim se. Ulazim u bar pored vlakova i tražim od barmena kutiju cigareta ali bezuspješno jer on poslužuje dvoje ljudi koji su ispred mene. Postajem nervozan, uplašen da će vlak pobjeći a barmen sliježe remenima i zabrunda: Još ima vremena.

Ali taj isti trenutak sam siguran da vlak kreće, pogledam u uznemirenju van i vidim kako klizi niz peron, odlazi, udaljava se; izjurim van ali vlak je već nestao, više nije tu. Tu je još drugi vlak sa svojom baroknom, pogrebnom lokomotivom. Gušim se u tjeskobi, G, je sama u onom vlaku, kako ću je sustići. Mogu unajmiti automobil i odjuriti do Belluna ali G. ne zna da je to naše odredište i neće tamo sići, nastaviti će putovati i tko zna kada ili gdje ću ju ponovno vidjeti. Tu iza vojnog džipa pojavljuje se  vrlo mlad njemački vojnik, gotovo dječak. Kaže kako bi mi možda mogao pomoći, da ukoliko odmah krenemo možemo uhvatiti G. –tin vlak na slijedećoj stanici. Voljan sam mu platiti bilo koju svotu novca, ali dječak odbija, izgleda je je rat u tijeku i da će njegovi pretpostavljeni to doznati.

 

U filmu  željeznička stanica i Željeznički hotel imaju važnu ulogu. Tamo Guido Anselmi (alter-ego), dočekuje i skriva ljubavnicu koja mu dolazi na set filma te nakon seksualnog odnosa s njom sanja drugi san u filmu u kojem ispraća oca u grob a koji završava time što ga majka ljubi strastveno u usta i u poljupcu se transformira u suprugu Luisu. Također i završna scena filma gdje se Guido susreće i oprašta sa svim likovima u filmu (životu) bila je snimljena u vlaku ali nije na kraju ušla u film već slavna scena na plaži uz divnu Passarellu di addio Nina Rote, prvotno  predviđena kao propagandni trailer filma, ali je Fellini odmah shvatio da je to idealan kraj filma.

 

fellini1

 

San 20.1.1961.

  1. umire. U maloj je sobi s nagradama iznad koje je dnevna soba u koju plačući u strahu dolaze njena majka i sestre. Ne znam više kako da sakrijem od njih istinu.
  2. umire, kažem štucajući. Vraćam se njoj slomljen bolom i strahom. G. leži na podu na malom madracu, poput je malog nevinog sveca spremnog da se suoči s Bogom stvoriteljem i kao odgovor na moja uvjeravanja, nespretne laži, G. slabašno pokazuje na bjelinu plahti i vrpcu okoko njezina vrata koja joj daje izgled drevne, srednjevjekovne princeze dijelom, opatice, dijelom vile. Previše je lijepo i preluksuzno da ova stvar završi na ovaj način, prošapta i pokaže mi na nekoliko natipkanih stranica koje leže razbacane na podu. Čini se da shvaćam da su one od velikog značaja za mene; ako naučim napamet sve što piše na njima, sve će se promijeniti nabolje. Ali što su one? Izgledaju kao računi, priznanice, na nekolicini mogu pročitati ime tvrtke u zaglavlju. Ne sjećam se ničeg drugog. Zagrlim G. plačući, ljubim ju izgovarajući njeno me, molim za oprost za sve loše stvari koje sam joj uradio, što nisam shvaćao koliko je ona neprocijenjivo blago bila za mene a sada odlazi zauvijek, a ja ostajem sam. Uvijek sam znao da će ovaj stašan dan doći. Draga G., nemoj umrijeti, ne napuštaj me.

 

San 6.2. 1961.

Ne sjećam se teme sna. Grad je Rimini (dio grada u kjem su živjeli neki od mojih umrlih rođaka). Debeloguza poluodjevena noćna šetačica je Lea, dvojica na desnoj strani su dva građanina koji mi s podsmijehom kažu: Za 10 lira možeš ševiti Leu koliko god želiš. Sjena na lijevoj strani sam ja ali figura koju možete uočiti iza prozora sa rešetkom sam također ja. Noć je. U sceni sna može se čuti kako se velika lijepa kurva smije uznemirujuće vučji.

 

Kompatibilna Scena u filmu je ples prostitutke Srdeluše (Saraghina) na plaži u Riminiju pred dječakom Guidom nakon čega je on izvrgnut poniženju u katoličkoj školi koju pohađa, a majka ga se stidi.

 

San 15.4.1961.

U tamnom prostoru, jedva osvijetljenom svijećama kardinal Montini zuri u tamu svojim ledenim pogledom.

Preuzvišenosti, vjerujete li mi?

Ni najmanje, suho odgovara. Jasno je da nikada, ni za trenutak on nije vjerovao u kršćansku poruku koju su mnogi kritičari, profesori i svećenici pronašli u mojim filmovima.

Vjerujete li mi da sam vjernik? Ponovno pitam.

Vjernik, da, brzo odgovara, vidi sa na vašem licu da ste vjernik.

Kako velike oči imate, kardinale –  kažem pomalo stidljivo.

Sada smo kod kuće, moji otac i majka su tamo, čini se da je kardinal nešto zaboravio i čekamo svaki čas da se pojavi da to uzme.

 

San je očito referenca na stvarnu audijenciju kod Montinija a u filmu se može povezati sa navedenim progonom u školi ali i susretom s kardinalom u parnoj kupelji u toplicama gdje ga ovaj prekorava da će vjerojatno snimiti još jedan film bez nade («un altro film senza speranza») jedne od temeljnih emocija u kršćanstvu.

 

8.10.1961.

Osvetoljubivi ubojica koji je pobjegao iz zatvora traži me kako bi me ubio. Čekao je 11 godina, netko mi je rekao, na ovu osvetu. Pazi se jer će biti neumoljiv.

Prestrašen lutam, širokim stazama Arheološkog šetališta, Noć je. Gdje se ubojica skriva?

Uhvatili su ga, rekoše mi i ta vijest me tješi, ipak (moram biti iskren) i nisam bio stvarno toliko ustrašen, ali sada kada dangubim čavrljajući i potucajući se tu i tamo, osvetnik je uspio pobjeći policiji, ponovno je slobodan, njušeći moj trag kao divlja zvijer, i u sjenci je već podigao svoj dugi,strašni nevjerojatno oštri nož.

 

San 19.10.1961.

Moram umrijeti! Čak je i datum poznat. Točno 4.11.1961. Bit ću mrtav. Sve je spremno, tu je soba, tu je  krevet gdje ću udahnuti svoj zadnji udah života. Soba i krevet su broj 20. Četvrti studeni 20.

Ne boli me. Nisam ustrašen, moram se oprostiti sa prijateljima, i prije svega moram otkazati svoje sastanke toga dana zato je će 4.11. moj život završiti. Pokazujem svima krevet koji je spreman primiti me kroz nekoliko dana, krevet s brojem 20 u kutu velike sobe. Što je to? Bolnica? Škola?

Federico je umro 31. listopada 1993.

Početna scena u filmu je ustrašni panični prvi san iz kojeg se s asfiksijom Guido budi.

 

fellini2

 

20.10.1961.

Zarobljenik sam u kineskom dvorcu nastanjenom iznmno vještim kineskim prostitutkama odjevenima kao gejše. Te kurtizane su okrutno sadistične i znaju sva najrafiniranija umjeća maštovitih i okrutnih ljubavnih igara. Čujem ih posvuda uokolo, moćne i opasne kao divlje životinje, mogu namirisati vreli dah njihovih gladnih vučjih usta, ujedaju me po ramenima i rukama, oštrim sjajnim smiješkovima i svjetlucajućim očima. Da li se igraju? Da li se šale? Stiže Leopoldo posve uplašen: Moraš pobjeći, kaže, živog će te pojesti. Ali nastavljam se boriti sa prostitutkama, uvjeren sam da je to samo igra, iako nasilna i opasna, ali na kraju, kako bih pobjegao skupa sa Leopoldom, moram se upustiti u pravu borbu. Divljački napadam njihove meke guzove i široka bedra bičem, udarcima i ugrizima. Uništavam namještaj, lampe…sve. Napuštam dvorac u postiđenosti da sam pretjerao. Bio sam divljak koji je maltretirao jadne kurve. Možda su se samo igrale, možda su me samo željele uzbuditi da bi mogle vodii ljubav sa mnom. Ali tada ponovno posumnjam, što ako su me stvarno htjele ubiti.

            San se može povezati sa slavnom scenom harema u filmu gdje Guido s bičem potčinjava i zlostavlja sve svoje ljubavnice.

 

San  31.3.1963. (nakon premijere)

DIJAGNOZA

Jednom (u prošlom životu) imao si sjajan njuh, Federico; a tvoj sadašnji rad, u odnosu na ono što si tada mogao uraditi, slabašan  je.

Profesor Bernhardt puše u moj anus i gura dugu traku od biljaka kao bi me pročistio.

Na samom kraju jedan duhoviti san o analitičkom liječenju (ali i kreativnom procesu) kao pročišćenju, odsanjan mjesec i pol dana nakon premijere, u vrijeme trijumfa. La bella confusione je prošla a Osam i pol ostao kao jedan od najvećih filmova u povijesti kinematografije.                         

 fellini3

Literatura:

Kezich Tullio: Federico Fellini; His life and Work, I.B.Tauris, London- New York, 2007.

Fellini Federico: The Book od Dreams. Rizzoli, Milano, 2007.

Jaques Elliott: Death and the Mid-Life Crisis. Int. J. Psycho-Anal., 46:502-514, 1965.

Razvoj i održavanje: invento*

Sva prava pridržana © 2017. Hrvatsko Psihoanalitičko društvo